I
POSTOJE PISCI KOJI VAM OBILJEŽE DJETINJSTVO, učine ga dijelom ili početkom života kojeg se rado sjećate, ali uz obavezno poštovanje pisaca ili pisca koji su vas za cio život obilježili, usmjerili, pripremili i naučili da se radujete. Takav pisac je bio i ostao Branko Ćopić; partizan, šeret, veseljak s tužnim, čak depresivnim življenjem života njegovih mrtvih drugova, pisaca: mladog Zije Dizdarevića, Hasana Kikića, Gorana Kovačića... Ima se utisak da je svoj život prekratio samoubistvom, skokom sa Savskog mosta, da bi se konačno našao sa Zijom, Hasanom i Goranom, kako bi im prepričao velike muke života koji je bez njih živio, da bi im pozavidio na odsutnosti iz velikih ljudskih padova, lomova, poraza, da bi im čestitao na čistoti i trajnoj ljudskosti koje samo rana smrt učini trajnim vrijednostima!
II
TRIDESET GODINA JE OD SMRTI, samoubistva, skokom sa Savskog mosta (danas Brankovog) najnarodnijeg i najjugoslovenskijeg, najčitanijeg pisca partizana, a iz Bosne, baš tamo ispod Grmeča. Dijete sam rata, onog časnog, partizanskog, oslobodilačkog i sasvim sam siguran u svoju tadašnju memoriju i ljubav. Nekako u isto ratno vrijeme, ono partizansko, čiji su agitpropovi besprekorno funkcionisali, poslije Save Kovačevića, Peka, Đilasa, Tita i Ilije Gromovnika (Hariša), slavnog slavonskog diverzanta, u moje rano djetinjstvo ušla su i dvojica partizanskih pjesnika - BRANKO ĆOPIĆ I SKENDER KULENOVIĆ - Pjesme partizanke i Stojanka majka Knežopoljka. Ćopićeva poduža pjesma o partizanskom Radiju Radivoju, ušla je u mene kao najistinitija ratna poruka:
Oj Radio Radivoje, dobro moje,
Što to moje uši čuju
Kažeš Rusi napreduju!
III
NIKADA SE PJESNICIMA NIJE VJEROVALO KAO ONDA U PARTIZANSKOM NAŠEM RATU: U selu Seocima, a u Piperima, s proljeća 1944. godine naiđe veća partizanska jedinica. Poslije kraćeg odmora glavnina snaga nastavi da od domaćih četnika čisti Pipere. Nekoliko njih, vjerovatno iz Agitpropa, već sam poznavao: Milinka Stojanovića, Mira Popovića, drugaricu Anđušu. Narediše da se u našoj kući, kao najprostranijoj, odmah montira baterijski radio-aparat. Prva emisija vijesti počinjala je tačno u dvadeset sati. Čitavo selo stalo je u jednoj povećoj prostoriji, na stubama i oko kuće. Ništa radosnije, muškije, silnije, gromkije od spikera Slobodne Jugoslavije, do tada, a i mnogo kasnije, nijesam čuo. Vijesti sa svih frontova, ruskih i naših. Svaka emisija vijesti završavala se gromkim recitovanjem pjesama Ćopića, Kulenovića, Vladimira Nazora i Radovana Zogovića. Pjesme je recitovao glumac Jože Rutić, komandant pozorišta narodnog oslobođenja, formiranog još u Jajcu 1943. godine. Branko i Skender recitovani su svake večeri, a drug Nazor i drug Zogović rjeđe.
IV
PLAČ, JECANJE I TIHO UZDISANJE ŽENA, DJEVOJAKA I NAS DJECE počinjao je sa stihovima iz Stojanke majke Knežopoljke:
Joj Srđane, Mrđane, Mlađane!
Joj tri gore u mojem vijeku,
Tri prvine u mome mlijeku!
Žene su jecale, a moja majka je i zatužela i Srđana, i Mrđana, i Mlađana.
Kada je došlo do recitovanja Ćopićeve Pjesme mrtvih proletera: (Deset na jednog, o zar se i to može!) dolazilo je do opšteg plača, kuknjave i koleža. Čekali smo vijesti, ne više zbog izvještaja s naših i ruskih frontova: znali smo da se na svim frontovima napreduje, već zbog pjesama Branka Ćopića i Skendera Kulenovića. Ćopićeve pjesme Marija na prkosima, Grob u žitu i Pjesma mrtvih proletera, a tek Kulenovićeva Stojanka, svake su noći tjerale na plač, uzdisanje, a bilo je i tihog tuženja i pominjanja onih što su negdje u Bosni poginuli. Kliktaj starog Vukašina Sagonjića, potpomognut, ojačan udarcem štapa u patos „Nema pjesme ako te ne zaplače!“ Moja je majka Vukašinu odobrila i dodala: „Mora da su ovi naši pjesnici, Skender i Branko, u najmanju ruku đeneral lajtnati, kao i drug Peko!“ „Zna drug Tito što radi!“, odobri mojoj majci Viduna Miloševa, odavno u crnini za poginulim bratom Jovanom.
V
RASTAO SAM, STASAVAO, MOLIO TORA ĆULAFIĆA, predsjednika omladine Crne Gore, da me pošalje da kod druga Branka Ćopića izučim za pjesnika. Toro se raspitivao u Centralnom komitetu omladine Jugoslavije. Tamo su mu rekli neka se taj mladi drug snađe, drug Ćopić nema vremena da obučava mlade pjesnike.
I taj drug se snašao!
I taj drug je 1954. godine u Beogradu upoznao Branka i Skendera. Za Zogovića se tada nije smjelo raspitivati! Kada je ovom drugu što evo danas piše o tridesetogodišnjici smrti, samoubistva, Branka Ćopića, 1954. godine u Beogradu izašla prva knjiga poezije RETORIKA KIŠE, Branko Ćopić je sa Dušanom Kostićem, takođe pjesnikom partizanom, jedne noći došao u Klub književnika: ugledao me i rekao Kostiću, čiji je tekst, prikaz, o mojoj knjizi tih dana u Politici objavljen, da me pozove za njihov sto. Pozdravio sam se sa dvojicom pjesnika partizana, Kostiću zahvalio što je onako dobro pisao o mojoj prvoj knjizi. Ćopić me potapšao po ramenu i onako šeretski, ćopićevski, kazao: „Jevremčino naša, do sada si bio neznana delija, a sada si pjesnička delija! Pročitao sam tvoju knjigu i sve sam razumio, najviše mi se dopala Pjesma ocu.“ Zahvalio sam dragom Ćopiću i kazao mu da moja generacija čita njegove knjige, da je mnogima uzor, pogotovo nama u Beograd pristiglim u Osmoj ofanzivi!
VI
SRIJETALI SMO SE U SAVREMENIKU, srdačno se pozdravljali, jednom je pred Gligorićem i Kostićem pohvalio moj prikaz njegovog velikog romana Gluvi barut. Nijesam mu htio reći da je među nama mladima počelo vrijeme eliotovaca (za Borhesa još nijesmo znali), ali da i eliotovci oko Dela čitaju, ne kao mi „pejzani“, kako su nas oko Savremenika nazivali, ali ga ipak čitaju i jezik mu hvale.
Srijetali smo se, šetali, razgovarali o svemu, najrađe o partizanima i partizanskim pjesnicima. Kada je izašla njegova knjiga MALA MOJA IZ BOSANSKE KRUPE, i eliotovci su mu priznavali svježinu, jednostavnost i onaj ćopićevski erotizam.
VII
TROJICA PARTIZANSKIH PJESNIKA: SKENDER, BRANKO I DUŠAN KOSTIĆ nastavili su da se druže, viđaju i šetaju, ljetuju, učestvuju na književnim večerima. Onog Četvrtog Partizanskog Pjesnika, kojeg još niko nije smio da štampa (do Miroslava Krleže u Forumu), na žalost rijetko su spominjali i ova trojica partizanskih pjesnika koje su svi u Jugoslaviji štampali. Ova čuvena partizanska pjesnička trojka je cijenila, tiho spominjala, ali ne i pohodila onog Četvrtog: raspitivala se za njegovo zdravlje, poštovala ga, ali samo međusobno i potiho. Znali su da je BOJKOT njegovo redovno stanje, da ga više obilazi, posjećuje dr Gordana Mihailović, ljekarka, internista, inače ćerka Dragoljuba Draže Mihailovića, nego ratni drugovi!
Sva trojica su povremeno prolazila kroz izvjesne varijante bojkota! Prije svih, izuzev onog kojemu je bojkot bio nešto sasvim normalno za taj period našeg komunističkog razvoja, jedna vrsta drugarske pažnje, pod bojkotom se našao Branko Ćopić!
VIII
BRANKO ĆOPIĆ SE POD BOJKOTOM NAŠAO, zbog, u Književnim novinama objavljene, JERETIČKE PRIČE: To je prva javna kritička opservacija, više humoristička i sasvim dobronamjerna, jednog pisca partizana, komunista, koji se usudio da uđe u atmosferu specijalnih rukovodilačkih odmarališta i pokaže karaktere, naravi, mentaliet korisnika privilegija i povlastica. Komunisti, nenavikli na bilo kakvu kritiku njihovih privilegija, žestoko su se pobunili protiv Ćopića: zaboravili su mu i partizansku poeziju i partizanstvo i ogromni ugled i uticaj u narodu. Krenuli su na njega onim njihovim nemilosrdnim metodama, a sve to protiv pjesnika Revolucije. Bosanci su htjeli da ga odmah isključe iz Partije, da mu se uzme veliki stan u Ulici Prvi maj, a dodijeli nužni smještaj negdje na periferiji grada. (Crnogorci, za čudo, nijesu učestvovaliu u ovoj hajci. Biće da je to prva hajka gdje su zatajili. Ispravili su se na Đilasovom slučaju 1953. godine.) Srbija je najpoznatijeg partizanskog pjesnika prepustila „drugarskoj kritici“, naravno bespoštednoj, dvojice srpskih partizana pjesnika, koji se u tim istim Književnim novinama nijesu baš blagošću i neprincipijelnošću obrukali. Ćopića je od republičkih nasrtaja spasio Josip Broz, lično. U govoru na Trećem kongresu AFŽ-a (Antifašistički front žena), Tito je rekao da je drug Ćopić pretjerao, da je zaboravio da je komunista, ali da za socijalizam i našu književnost nije izgubljen!
IX
DUŠAN KOSTIĆ JE U HERCEG NOVOM pred prijateljima ispričao da je Branko Ćopić, početkom marta 1984. godine, kasno noću često odlazio na Savski most: dolazio do pola mosta, oslonio se na ogradu i dugo gledao u rijeku. Već je bio napisao ono čuveno pismo ZIJI DIZDAREVIĆU. Tim je pismom Ćopić najavio skori susret sa Zijom Dizdarevićem, Hasanom Kikićem i Goranom Kovačićem:
“(...) Kasna je noć i meni se spava. U ovo gluho doba razgovara se samo s duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini i srebrnoj magli tvojih priča, i o strašnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac.
Pišem, dragi moj Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne čeka sličan kraj u ovome svijetu po kome još putuje kuga s kosom.
U svojim noćima s najviše mjesečine, ti si naslutio tu apokaliptičnu neman s kosom smrti i progovorio si o njoj kroz usta svoga junaka Brke. Jednog dana ti si je vidio, realnu, ovozemaljsku, ostvario se tvoj strašan san, tvoja mora.
Tih istih godina ja sam, slučajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali evo, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom, osvoji crna slutnja; vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dželati u ljudskom liku? Jesu li slični onima koji su tebe odveli? Ili braća onih kojima je otišao Goran? Zar to nisu tamne Kikićeve ubice?
Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojim rukopisima i pričam o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim dječacima. Gnjuram se u dim rata i nalazim surove bojovnike golubljeg srca. Prije nego što me odvedu, žurim da ispričam bajku o ljudima.(...)”
Bonus video:
