Zapadni feminizam napravio je neke nezaboravne teorijske greške; jedna od većih je česta pretpostavka da bi žene ako bi imale moć odlučivanja u društvu, one bile „prijatnije i nježnije“ (fraza koja je smišljena 1988. za Džordža Buša starijeg kako bi privukao žensko biračko tijelo). Zaista, takozvani „drugi talas“ feminističke teorije obiluje tvrdnjama da rat, rasizam, sklonost ka hijerarhiji i uopšte represivnost pripada „patrijarhatu“; nasuprot tome, žensko liderstvo bi, prirodno, stvorilo inkluzivniji, sarađivački svijet.
Problem je što nikada ne bude tako, na šta treba da nas podsjeti uspon žena na vodeće pozicije u zapadnoevropskim ultradesničarskim partijama. Liderke poput Marin Le Pen iz francuskog Nacionalnog fronta, Pie Kjersgard iz danske Narodne partije i Siv Jensen iz norveške Napredne stranke odražavaju privlačnost koju neofašistički pokreti izazivaju kod mnogih žena u ravnopravnim, inkluzivnim liberalnim demokratijama.
I u prošlosti je bilo slično: Nedavno objavljena knjiga Vendi Louer „Hitlerove furije: Njemice na nacističkim ubilačkim poljima“ dodala je nove primjere dugoj istoriji ženskog prihvatanja nasilnih desničarskih pokreta. A uspon ultradesničarskih pokreta u Evropi - često sa ženama na čelu - suočava nas sa činjenicom da su nasljednici fašizma 1930-ih na sopstveni način privlačni ženama.
Očiti razlog za uspjeh žena poput Le Pen, Kjersgard i Jensen je njihova sposobnost da „upakuju“ i „prodaju“ svoje partije. Baš kao što je Buš pokušao preoblikuje republikanski „brend“ hladnokrvnog elitizma i agresivnosti prema ženama, tako i evropske ultradesničarske partije danas moraju da privuku građane tako što neće djelovati kao opasno ekstremni i marginalni. Na kraju krajeva, koliko može biti opasan neki pokret kada ispred njega govori žena? Takve partije više djeluju kao mejnstrim i postaju privlačnije za tradicionalno teže osvojive ženske birače.
Kao što pokazuje Louer, nacisti su pokrenuli posebne programe - od organizovanja domaćica do kolonizacije osvojenih istočnih teritorija - koji su ženama iz radničke klase dali ono za čime su žudjele: osjećaj pripadnosti nečemu većem od njih samih, poduprt kompleksnom ikonografijom u kojoj su tradicionalno podcijenjene uloge supruge i majke igrale značajnu ulogu. Mlade neudate žene koje su slate da upravljaju neokolonijalnim aktivnostima u osvojenoj Poljskoj i drugim teritorijama dobijale bi avanturu, naprednu profesionalnu obuku i priliku.
A sve ove žene, kao i svaku podređenu grupu bilo gdje, fašizam je privlačio onim što sociolozi nazivaju „averzijom zadnjeg mjesta“: željom da se bude bolji od ostalih društvenih grupa. I na kraju, tu je i snažna figura autoriteta i stroga hijerarhija koja privlači neke žene, kao i neke muškarce, iako na različit psihodinamični način. Kao što je Silvija Plat, kćerka jednog Njemca, napisala u pjesmi „Tata“: „Svaka žena obožava fašistu/čizmu u lice, brutalnost/okrutno srce nasilnika poput tebe.“
Definitivno, mnogi od aspekata ultradesničarske ideologije i danas izazivaju podršku mnogih žena u Evropi. A možemo dodati i činjenicu da desničarskim pokretima doprinose i ograničenja postfeminističkog društva nakon seksualne revolucije, kao i duhovna i emocionalna praznina koju donosi sekularni materijalizam.
Danas u zapadnoj Evropi mnoge žene sa niskim prihodima - često samohrane majke koje u getima obavljaju ženske poslove koji ih iscrpljuju i ne omogućavaju realnu priliku za napredovanje - mogu s pravom da osjećaju nostalgiju za vrijednostima i sigurnošću prošlosti. Za njih, idealizovana verzija prošlosti, vremena u kojem su društvene uloge bile netaknute i tradicionalni ženski doprinos navodno cijenjen, može biti izuzetno privlačna.
I, naravno, stranke koje promovišu takvu viziju obećavaju ženama - uključujući i one navikle na status drugog reda na poslu i na gomilu posla kod kuće - da nisu samo bezlični šrafovi u postmodernom sistemu. Štaviše, vi, obične službenice predstavljate „pravu“ Dankinju, Norvežanku ili Francuskinju. Vi ste nasljednice plemenite baštine i zato ste ne samo mnogo bolje od mase imigranata, nego i dio nečeg mnogo većeg i moćnijeg od marginalnog položaja koji vam pruža multikulturno, sekularno društvo.
Ono što žene privlači desničarskim strankama treba proučavati, a ne prosto osuđivati. Ukoliko neko društvo ne nudi pojedincima život u zajednici koji ih stavlja iznad sebe samih, vrednuje samo proizvodnju i krajnje rezultate i otvara se imigrantima, bez uvažavanja onoga što je posebno i vrijedno u danskoj, norveškoj ili francuskoj kulturi, ono srlja u nevolje. Na primjer, držati se nasljeđa prosvetiteljstva i naprednih društvenih ideala ne zahtijeva rasizam, ni pežorativan odnos prema drugim kulturama; međutim politički korektni planovi više i ne pokušavaju da urade tako nešto.
Dok ne prestanemo da smatramo da je kulturalni pluralizam nekompatibilan sa odbranom legitimnih univerzalnih vrijednosti, fašistički pokreti će privlačiti one kojima je potrebna lažna nada i osjećaj vrijednosti koje takvi pokreti pružaju, bez obzira na pol.
Autorka je imala vodeću ulogu u tzv. „trećem talasu” feminizma i bila zagovornica „feminizma moći“ koji podrazumijeva da žene moraju da se politički potvrde kako bi ostvarile svoje ciljeve; bila je savjetnica predsjedničke kampanje Bila Klintona i Ala Gora
Prevod. D. VRANEŠ REDŽIĆ
Copyright: 1995-2014 Project Syndicate
Bonus video:
