Postoje određeni ljudi koji su svojim sveukupnim djelom zaslužili da zadugo poslije smrti budu dio kolektivne memorije neke sredine, odnosno predmet interesovanja stručne javnosti. U konkretnom slučaju, govorimo o barskom nadbiskupu dr Nikoli Dobrečiću (1912-1955), koga su savremenici, a potom i istoriografija, okarakterisali u dvije riječi: dobrotvor i patriota.
Nedavno pišući o liku i djelu nadbiskupa Dobrečića, došao mi je pod ruku članak objavljen u beogradskoj „Borbi”, koji je povodom smrti nadbiskupa Dobrečića napisao njegov nasljednik na nadbiskupskoj katedri, Aleksandar Tokić. U „Izjavi zahvalnosti“, kako glasi naslov spomenutog teksta, nadbiskup Tokić izražava zahvalnost visokim vjerskim i političkim predstavnicima na prisustvu sahrani nadbiskupa Dobrečića. Na kraju članka, među brojnim pojedincima i udruženjima, nadbiskup Tokić koristi priliku da se posebno zahvali „Pravoslavnoj vjerskoj opštini barskoj, na vijencu, masovnom učešću vjernika i oba sveštenika, sahrani, kao i na misaonom govoru njenog prote O. Pavla Radunovića“.
Tragom ove novinske informacije obratio sam se potomcima protojereja Pavla Radunovića, pretpostavljajući da je nekrolog sačuvan u pisanoj formi. Nedugo zatim, sin protojereja Radunovića, Borislav dostavio mi je posmrtno slovo koje je njegov otac održao prije gotovo šest decenija, te se ovom prilikom porodici posebno zahvaljujem. Uz dostavljeni nekrolog Dobrečiću, sin protojereja Radunovića napominje da se događaj zbio „na sredokraći puta Stari Bar - Nadbiskupija, ispred pravoslavnog groblja i grobljanske crkve posvećene Sv. Arhangelu Mihailu, čime je i posljednji put pokazao svoja osjećanja prema iskreno dokazanom prijatelju i uvaženom i umnom prvosvešteniku druge hrišćanske crkve, što je ostavilo dubok trag u vaspitanju njegovog potomstva“.
Sadržina nekrologa, kao i riječi gospodina Borislava Radunovića, bili su povod da ovaj članak podijelim sa širom crnogorskom javnošću, iako dosad neobjavljeno posmrtno slovo protojereja Radunovića predstavlja prvorazredni istorijski izvor, koji treba da bude predmet ozbiljnih istraživanja međucrkvenih odnosa na ovom prostoru. Ujedno ono objašnjava prisustvo kulture zajedničkog života, po kojem je, inače, bila prepoznata barska sredina. Ličnosti poput nadbiskupa Dobrečića i protojereja Radunovića, odnosno njihova zaostavština nadilazi lokalne okvire, i svakako su putokaz sadašnjim i budućim generacijama kako se gradi humano društvo.
“Braćo i sestre,
Zastanimo jedan momenat sa posmrtnim ostacima ovog velikog putnika koji hita svom poslednjem vječnom odmaralištu.
Rijedak je ovo putnik, sa kakvim se možemo sresti u životu. Pred nama leži, bez glasa i daha, veliki sin starodrevnog grada Bara, Arcibiskup barski i Primas srpski Dr Nikola Dobrečić, uzorni prvosveštenik jugoslovenske katoličke crkve i besprekorni rodoljub.
Braćo i sestre, jedna stara poslovica, na latinskom jeziku kaže: „De mortuis nihil nihi bene“, što znači: „O mrtvima samo dobro“.
Uvjeravam vas, da se u ovoj mojoj skromnoj riječi, kada mi je pala udio žalosna uloga, da se za vječna vremena, oprostim, sa ovim uzornim pokojnikom kojeg lično i odlično poznajem više od četvrt stoljeća, neću držati gornjeg načela, već ću samo, po svom dubokom ubjeđenju, reći nepristrasnu istinu.
Sveto pismo kaže: „Niktože bez grijeha tokmo jedin Bog“, a tu svetu istinu naš narod dopunjuje i kaže: „Ni drveta bez grane ni čovjeka bez mane“. Iz tog sleduje da i ovaj elitni pokojnik nije bez grijeha. Ali njegovi grijehovi vuku svoj korijen iz sveopšte čovječanske grehovnosti, i potpuno su neznatni i blijedi pred sjajnim vrlinama koje su krasile ovog uzornog pastira slovesnog stada Hristova.
Davno je to bilo kada je ovaj stari gorostas dobio najveći stepen nauke i pred svojim imenom napisao doktorsku titulu. Zaista takav sretno završeni ispit i ta titula, mnogim smrtnicima ovog svijeta, laska. Oni misle da je to poslednji ispit njihovih studija. Međutim, ja se sa tim načelno ne bih složio, već na protiv tvrdim da je svakom smrtniku završni ispit pred otvorenom rakom.
Sledstveno tom zaključku, danas, braćo i sestre, ovaj uvaženi prvosveštenik Hristove Crkve u istini je, pred licem svoga naroda, položio u punom smislu riječi, svoj životni doktorat.
Sve do momenta kada su njegova zlatousta usta zamrznuta za vječna vremena rezultat njegovog završnog ispita bio je pod znakom pitanja. Naime, još uvijek je bilo vremena da se pred njegovim svijetlim imenom mjesto Dr stavi druga etiketa koja ga bi ilustrovala posve obratnim dostojanstvom. Njegovom srećom i zaslugom njegove plemenite i uzvišene duše nije se to dogodilo.
Danas ovaj vrli pokojnik ima čudnu komisiju pred kojom polaže poslednji ispit ovozemnog života.
Ko je ta komisija pred kojom danas polaže doktorski ispit Arcibiskup barski i Primas srpski dr Nikola Dobrečić?
Olovku za ocjenu ovog velikog učenika drži u ruci čoban iz planine i siromah iz kolibe, i kažu: ocjenjujemo te sa ocjenom odličan, jer si nas ozeble, u granicama svojih mogućnosti, odjenuo a i često puta, duhovno i tjelesno nahranio, ne pitajući nikada koje smo vjere, staleža i položaja.
Ocjenom odličan ocjenjuju ga sužnji u tamnici i bolesni u bolnici jer ih je pohađao, u najtežim časovima njihovog života, dajući im, svojim savjetima, snage da mogu nositi svoje teško životno breme. On se nije ustručavao da ih posjeća pa makar se lično zarazio najtežom tjelesnom ili političkom boliješću.
Ocjenom odličan ocjenjuje ga običan građanin, opet bez razlike vjere i staleža, jer mu je govorio: „Ljubi Boga i bližnjega svoga jer su svi ljudi međusobna braća“.
Istom ocjenom ocjenjuju ga sudije ovozemnih sudova jer ih je upozoravao na jevanđelske riječi: „Ne učinite drugima ono što nijeste radi da vam drugi učine“.
Takođe istom ocjenom ocjenjuju ga visoki političari i odgovorni državnici jer im je često napominjao da strogo paze krov naše državne kuće, da ne prokapa, neka se u suhoti, mirno i spokojno, podjednako griju sva naša čeljad oko toplog našeg državnog ognjišta u najvećoj bratskoj slozi i ljubavi.
Prethodnom ocjenom ocjenjuju ga njegovi duhovni saradnici u vinogradu gospodnjem, bez razlike vjere, jer im je često ponavljao riječi Svetoga Pisma: „Ogledalo budite vjernima, naukom, ljubavlji i čistotom“, u čemu je on uvijek prednjačio.
Braćo i sestre, po mome skromnom mišljenju, ko se udostoji takve sveopšte narodne ocjene, tvrdo sam ubijeđen, da će mu takvu ocjenu dati i neumitni sudija Gospod Bog jer je Njegova milost prevelika.
Preuzvišeni gospodine, opraštajući se danas s tobom u ime svoje lično, kao i u ime Srpsko-pravoslavne crkve, nek ti ovaj par riječi, uz najtopliju molitvu svemogućem Tvorcu, za pokoj tvoje viteške duše, bude upaljena voštanica, na tvom nezaboravnom grobu, koja će, poput horivske kupine, vječno goreti a nikada sagoreti.
Slava ti i vječan pokoj - amin.”
Bar, 20. XI 1955. god.
Proto Pavle Radunović,
Arh. Namjesnik barski, Bar
Bonus video:
