Znate li Vi da je NATO napao našu zemlju devedeset devete?” Ovo pitanje sam čuo najmanje pet stotina puta u običnom razgovoru na ove teme. I često je imalo tonalitet podsjećanja i prizvuk pravdanja za stav suprotan od mojeg. Dosta puta sam u ovom pitanju prepoznao i sopstveno preispitivanje sagovornika kojem je ova tema bila među posljednjim rupama na svirali i koji mi je na taj način stavio do znanja da je to jedini razlog odugovlačenja u zauzimanju stava. A bio je i jedan broj onih ljutih, onih koji ne zaboravljaju mrskog i doživotnog neprijatelja.
Prekjuče me dobro zamisli isto ovo pitanje, ali ovoga puta napisano ispod teksta na jednom portalu u kojem ALFA Centar, po običaju, predlaže članstvo u NATO. Potpuno sam ga drugačije doživio ovako čitajući. Pomislih da pitalac ne zna koliko mi je godina i da li živim ili da li sam uopšte živio u Crnoj Gori.
Možda i ne zna da znam. Sigurno misli da nemam pojma, pa zbog toga tvrdim da NATO treba NAMA više nego mi NATO-u. A da znam, pomislih, kami ne znam. Znam isto kao što zna oko pedeset hiljada mojih drugova obučenih u uniforme te devedeset devete. Znam kao što zna cijeli svijet.
Hoće - neće, danas će - sjutra će. Neđe baš ovih noći te godine, istrčasmo iz kasarne put Studenačkih Glavica potpuno uvjereni da hoće i da je počelo. I za 78 dana sam tri puta natrčao do kuće da bukvalno sa vrata vidim đecu. Od zborišta do zborišta sretao sam odvažne, zbunjene, čestite i kukavice. Vješte, spremne, folirante i simulante. Patriote, ali i one druge. U mokrim šatorima, nedovršenim garažama i sušarama čekali smo da preleti neprijateljski avion i da ga baš mi ”skinemo” rafalom ”iz jedne ruke”.
Iščekujući pasulj i kolegu koji je otišao za pivo do prodavnice u sebi smo se nadali da danas neće udariti. U pauzama preferansa šapatom razgovarali o opravdanosti ovoga rata i nagađali kada i kako će se završiti.
”Ako mora da padne - neka padne ovdje, na nas, a ne na kuću i familiju” bila nam je zajednička molitva. Noći su bile duge i uglavnom ispunjene brljom i razgovorom. Strah, nada i prizivanje kraja ovome čudu kojega sam i tada i danas zvao RAT. S vremena na vrijeme, sa različitih položaja, dokoni patriote bi ispalili hiljade svijetlećih metaka u mjesec i zvijezde. Imalo se, moglo se. A i da uplašimo gadove.
Jedan sam od oko petsto (makar se nadam) nas koji će ovaj dio svoje biografije slobodno ispričati u društvu. Prateći moderne demokratske tokove, većinu ostalih je zahvatila kolektivna amnezija. Što zbog posla i položaja, što zbog partije - ubijedili su i sebe da rata nije bilo. Od agresije, bjesomučne i ničim izazvane, preko intervencije ili konflikta - danas to zovu dešavanje devedeset devete. Nerado se sjećamo teških momenata, ratnog ludila i naše bespomoćnosti da bilo šta uradimo. Bio sam i među odlikovanima.
Ima mnogo onih koji su potpuno svjesni devedeset devete i sebe samih. Onih koji razmišljaju i više vjeruju svojim očima, hrabro gledajući u budućnost. Onih koji neće da im đeca i đeca njihove đece provode mladost po nedovršenim garažama i sušarama bespomoćno gledajući u nebo. Ima ih dosta koji pamte, vide i znaju. Možda će se i nekad promijeniti vlast, ali ako smo u ovom Savezu, narod se nikad više neće silom gurati u rat.
I zato znam, dragi moj prijatelju, znam...
Bonus video:
