Kad god pogledam Dnevnik tzv. javnog servisa, nakon što je prije dva mjeseca potpuno oslobođen od novinarstva, sjetim se istovjetnog reformisanja državne Pobjede s početka milenijuma.
Tada još nije korišćena sada potpuno obesmišljena floskula o pravu javnosti da zna, ali kadrovi koje je slala ista vlast znali su da kažu kako će državne novine biti slobodnije, sa više životnih a manje političkih tema. Naravno da od tih obećanja nikad ništa nije bilo, od kojih uopšte i jeste...
Udarna ekipa iz Pobjede ode u inostranstvo, da obiđe profesionalce i vidi kakve su novine u naprednom svijetu... Moglo se to sagledati i odavde, ali uprkos tome izučavanje evropskih medijskih tekovina na licu mjesta potrajalo je dosta dugo. Po povratku - evo šefa pravo u srce redakcije. Maše kroz desk Gardijanom i s neviđenim entuzijazmom bučno objašnjava: E, ovakvu naslovnicu hoću, ne može svaki dan politika, Skupština, Vlada... Hoću ovog đeda sa štapom, tako prva strana pravih novina treba da izgleda...
Starac iz Londona, ako se dobro sjećam, sjedio je u parku, fotograf dobar, svaka se bora vidi. Pa još štap... Kao kad naše bogatije banke reklamiraju penzionerske kredite, samo mnogo životnije...
***
Neki su previše bukvalno shvatili šefa, odmah su pošli da uslikaju penzionere sa štapom ili kakvu sličnu parkovsku idilu. Naslovnica je rezervisana za obične smrtnike. U međuvremenu, tokom popodneva stiže iznenadna poruka kako predsjednik putuje u neku važnu zemlju. Boj se bije za nezavisnost, traži se podrška velikih, a Montgomeri i Kroford po cijeli dan nešto izjavljuju. Toliko dvosmisleno da im kongres redaktora ne bi našao naslov...
Sjutradan, na prvoj strani Pobjede osvanule su ponjave od tekstova o predsjedniku i anglo-američkim diplomatama. Neđe na dnu šestog stupca ostalo je malo mjesta, tek toliko da se najavi sportski dodatak. Bitka za naslovnicu iz života završena je pobjedom politike na duži rok. Odsudni boj za referendum odložen je na četiri godine. Do tada, iz tragične SRJ utrpani smo u komičnu DZSiCG.
A što bi sa đedom i štapom? Ništa. Sve do stečaja jedinih državnih novina, na prvoj strani - a bogme i unutra - bilo je mjesta samo za vladajuću tzv. elitu. I šef je brzo prestao da maše Gardijanom. Predsjednik i njegova svita odnijeli su još jednu pobjedu nad novinarstvom. Valjda zato što je Pobjeda i postojala isključivo zbog njih. Istina, ne samo početkom ovog milenijuma...
***
Kakve sad to ima veze sa TVCG i nedjeljnim Dnevnikom, koji je u normalnim javnim servisima idealna prilika za obrađivanje najvažnijih sedmičnih tema? I te kakve! Toliko je idiličnog života proizveo prošlog vikenda u pola sata, da mu je falio samo onaj đed sa štapom.
Kakva radosna vijest, vaučeri za hiljadu plus stanova - kojih inače ima samo 750 - biće podijeljeni u oktobru. Prednost će imati osobe sa invaliditetom ili posebnim potrebama, siromašni, samohrani roditelji, žrtve nasilja, đeca bez roditelja... Da ne remeti ushićenje ono malo gledalaca koji još vjeruju da depeesovske bajke mogu imati srećan kraj, novinar uopšte nije pitao sagovornika otkud sirotinji, prebijenim ženama i ostavljenoj đeci skoro 200 eura mjesečno za jednosoban stan. Ako namjeravaju nešto da jedu narednih 20 godina...
***
Koga briga za realnost, važno je da entuzijazam ne pada. Postoji interesovanje za kupovinu akcija EPCG-a, čita novinar sav srećan, kao da nam prethodnom prodajom i mućkama sa A2A već nijesu išćerali masu para iz džepa. Jesu li u studiju TVCG potpuno zabranjena pitanja ili tamo zaista nema kadra koji bi umio da ih sroči...
Na terenu je nešto dinamičnije, iako je matrica za krečenje stvarnosti potpuno ista. Idilični ljetnji pejzaži i ničim izazvano uzbuđenje reportera prate vijest da vojnici obnavljaju seoske puteve. U Podgori niko ne zimuje, sad će svi moći da se vrate...
Baš kao da su u tom zapuštenom kraju inače idealni uslovi za život, falio je samo koji kilometar zakrpljenog puta...
U prilogu o saobraćajnoj sreći u Sutomoru autor se potpuno pogubio. Mještani su oduševljeni novom pasarelom, samo uopšte neće da je koriste. Policajci takođe, samo nemaju kad da pričaju. Haos je na magistrali, zato što je pješaci i dalje prelaze tamo đe su navikli. Tek na kraju neko pomenu kako je pasarela izgrađena na pogrešnom mjestu. Nije greda, napraviće naredne godine novu tamo đe treba...
***
U zdravlju i veselju protekla je i reportaža sa Mateševa. Mještani - kaže novinar - nadgledaju izgradnju auto-puta. Nije pomenuo radi li i vlast nešto po tom pitanju, valjda da nas ne iznervira podsjećanjem kako je gradnja sve skuplja i koliko kasni. Jedan Kinez reče kako uči naš jezik, već zna da kaže malo sjutra. Inače su oduševljeni kako Crnogorci provode slobodno vrijeme. Mene bi više oduševilo objašnjenje kako su se brzo snašli u međunacionalnom švercu nafte, ali novinar nije imao kad da se bavi tim sitnicama.
Gomila optimizma stigla je i iz Dječje bolnice. Stvarno jeste dobra vijest uklanjanje urođene anomalije, ali i još bolji trenutak za pitanje uspješnom hirurgu koliko je puta njegova plata, sa stečenim anomalijama, povećana zbog tog izuzetnog zahvata. Ništa od toga, trebalo je utrpati bar još dvije vijesti da bi ram za sliku srećne Crne Gore bio kompletiran.
Izraelac iz etno-parka sa Njeguša poručuje - Montenegro iz bjutiful. A bjuti je i film o Luštici bej. Kao što bi bjuti bio i kraj Dnevnika da ga, prije prognoze vremena, nijesu pokvarili snimci na kojima policija mlati demonstrante po Bukureštu...
P.S. Rumuni su opet na ulicama. Neće korupciju, neće kriminal, neće neodgovornu vlast. Hoće ostavku premijera, hoće veće plate, hoće slobodu... Nemam pojma kakav je njihov javni TV servis, ali na našem mi tih briga nemamo. Zato, mijenjajte ili kanal ili vlast, a najbolje oboje. Uprkos tome što je naša policija učinkovitija od rumunske, može ona i više od 5oo premlaćenih za noć. I što naš predsjednik ne bi, kao ovaj rumunski, ni pokušao da zaustavi iživljavanje nad građanima. U stvari, upravo zbog toga ćemo kad-tad morati na ulicu. Što prije - to bolje!
Bonus video:
