U jednom pitomom crnogorskom naselju hara malena „banda“. Na udaru su pomorandže, i to kao bojeva municija. Kad je voćnjak prekriven zgaženim plodovima, mali „huligani“ mokre na njega sa visoke međe. Lica su im umotana majicama kao fantomkama. Kad ljutiti vlasnik izleti iz kuće, uzvraćaju mu nepristojnim riječima i pokretima i brzo nestaju među kućama. U isto vrijeme, jedan drugi dječak nalazi izgubljeni novčanik sa trista eura i ne pada mu na pamet da iskoristi anonimnost srećnog nalazača. Vraća novac i dokumenta, a njegov gest postaje rijedak podvig za novinske stupce.
Činjenica je da djeca ne mogu drugo do da oponašaju manire koji preovlađuju u ponašanju odraslih. Kako sada stvari stoje, kod nas su kao uzori daleko moćniji maniri besprizornih navijačkih skupina, pljačke i ulični obračuni pod fantomkama. Međutim, fantomka je već odavno princip djelovanja i u drugim oblastima. Koristi se u formi navodnog stranog investitora, navodne poštene privatizacije, navodne želje da se poštuju norme i propisi, ili kad donosite zakone i strategije za koje vam ni na pamet ne pada da ih u praksi primijenite.
Dokaz sistemskog truljenja su i nedavni mirni protesti u Podgorici, prilikom kojih policija nije privodila maskirane demonstrante sa kamenicama. Privodila je one sa otkrivenim licima, zapravo one koji su pokušavali da „vrate novčanik vlasniku“, odnosno da građanima vrate pravo na učešće u donošenju odluka. Mehanizam koji prethodi je jednostavan: narod počne da se buni pa u njegove redove ubacite maskirane „nezadovoljnike“ koji ruše sve pred sobom. U haosu koji nastaje, svaka se vlast doima kao bolje rješenje, a vinovnici protesta postaju neprijatelji naroda i države. Rušilačko ponašanje maskiranih učesnika navelo je nedavno sarajevski Plenum građana na dogovor da se maskirana lica odstranjuju sa protesta.
Bastioni najčvršćih predrasuda samo su dodatno sredstvo manipulacije ljudima. Za prvu crnogorsku LGBT paradu u Budvi se sasvim otvoreno govorilo da je bila generalna proba podgoričke, a da su navijačke skupine pod fantomkama pozvane na „vojnu vježbu“. Istina, i među učesnicima parade je bilo maskiranih, ali ne zbog toga što su bacali kamenice, već iz straha za sutrašnji dan. Zato je pokrivanja lica prilikom protesta krajnje osjetljivo pitanje i nalaže potrebu da se odredi granica između prava na slobodu izražavanja i obaveze da se time ne ugrožavaju tuđa prava i sigurnost.
Maskiranje i fantomka nisu ekskluzivno balkanski problem. Gotovo da neme zemlje koja se nije suočila sa problemom agresivnih navijača ili demonstranata sa pokrivenim licima. Mnoge zemlje imaju zakone koji zabranjuju prekrivanje lica bilo u političke ili vjerske svrhe. Prvu zabranu je donijela Amerika i to zbog djelovanja Kju Kluks Klana, da bi danas po tim istim zakonima procesuirala maskirane Anonimuse. U međuvremenu, na globalnoj sceni je Gaj Foks maska postala uobičajeni brend koji se koristi u znak protesta protiv tiranije. Da li je onda nošenje maske pravo čovjeka na slobodno izražavanje, ili ga treba zakonski sankcionisati?
Zabrane uvijek pokreću pitanje poštovanja ljudskih prava, pa su se tako Francuska i Belgija našle na udaru zbog zabrane da muslimanke nose nikab. Zanimljivo je, međutim, da su se, odmah po izbijanju nemira u okviru Arapskog proljeća, i u muslimanskom zemljama pojavile zabrane maskiranja lica u protestima. Nekako je lakše braniti ljudska prava svojih građana u „tuđem dvorištu“, nego kad se neželjeni „nikabi“ pojave u našoj zemlji. Kada je riječ o Balkanu, i Hrvatska je krajem prošle godine zakonom zabranila maskiranje navijača.
Kritičari zabrana s pravom ukazuju da to daje policiji više ovlašćenja za upotrebu sile. Razumno je misliti da neka osoba koja se u neredima maskira nema namjeru da pravi izgrede, već da samo želi da sakrije svoj identitet zato što odmah može dospjeti na internet i imati lične i profesionalne probleme. Nije malo onih koji ukazuju da se protestanti maskiraju zbog suzavca. Najzad, zabrane su atak na slobodu okupljanja u kojima su maske dio scenografije i značajna politička poruka, kao u slučaju Gaj Foks maske. Međutim, između Gaj Foks maske kao simbola strepnje od jednog globalnog problema i fantomke na licu mladića koji lomi podgoričke izloge postoji nesamjerljiva razlika.
Jasno je da maskiranje lica kao ikonografija političkih protesta vodi ka dva zaključka. Na jednoj strani to otkriva strah ljudi od represije i priznanje da ona postoji. Na drugoj strani ova praksa može dalje doprinositi snazi represije i tiraniji vanrednih ovlašćenja, pa sud u Strazburu maskiranje opravdava samo u slučajevima važnim za bezbjednost. Međutim, sve može biti proglašeno pitanjem bezbjednosti, a odavno je poznato da nema sveobuhvatnijeg rata od terorističkog. Zato neselektivna primjena zakona protiv maskiranja na svim javnim mjestima svakako nije srazmjerna cilju kojem se teži. Važno je, međutim, da maskirano lice hoće da policiji otkrije svoj identitet, kako je, na primjer, predviđeno racionalnim britanskim zakonom. Organizatori protesta bi usput mogli da slijede i primjer sarajevskog Plenuma građana.
U svakom slučaju, ako postoji valjano ustanovljeno i poštovano pravo na izražavanje drugačijeg mišljenja, za maske nema razloga. Kada se koriste fantomke, nešto se drugo iza brda valja i mi to u ovoj zemlji dobro znamo. Za kaznu, djeca nam odrastaju kao oni maleni „huligani“, a dječak koji vraća novčanik postaje primjer za rubriku „vjerovali ili ne“.
Bonus video:
