Kada bi kojim slučajem jedan od najvećih teoretičara demokratije Aleskis de Tokvil ustao iz groba i vidio kako demokratija funkcioniše u Crnoj Gori, vjerovatno bi poželio da se vrati u zemlju. Ne samo da smjenjivost kao jedna od osnovnih načela demokratije ovdje nikada nije zaživjela, već oduševljava ta zadrta tvrdoglavost vladajuće klase koja to na svaki način želi da onemogući. Ne svojom superiornošću, već zadržavanjem sistema u kojem nije izgrađeno povjerenje u sam izborni proces.
Upravo zbog toga na dnevnom redu su se našli izborni zakoni, da bi izborima dali smisao, a izabranim predstavnicima legitimitet i stvarnu sliku o podršci njihovim politikama. Međutim, znalo se da neće ići glatko sa tim. Nakon nekoliko mjeseci rada radnih grupa, opet su počele opstrukcije. Kao da neko sluti da predstava mora jednom biti završena. Kome bi i zašto u suprotnom smetalo usvajanje novih izbornih zakona?
Odgovor je jednostavan: onima koji ne žele da se izborna volja kreira kao plod slobodnog djelovanja i slobodne savjesti.
U svakom slučaju, parlament će se u jednom trenutku izjasniti o prijedlozima, a glasanje će otkriti ko se iskreno zalaže za jačanje demokratskih kapaciteta našeg društva, a ko želi nastaviti ugnjetavati slobodu i obesmišljavati njegovu suštinu.
Međutim, postala je praksa da Skupština zbrza kada god nešto ima posebnu važnost za društvo u cjelini. Tako je rasprava o izbornim zakonima trajala svega tri sata, a, po svemu sudeći, neće je više ni biti. Tako su se, kažu, dogovorili na kolegijumu na maratonskim sastancima, jer to tijelo sve više podsjeća na politbiro, nakon čijih se odluka (koje se, inače, zapisnički ne konstatuju) više niko nema pravo pobuniti. A i šta će zapisnik kada smo mi društvo gdje je data riječ svetinja, naročito u politici?!
Bilo je interesanto i u tih tri sata slušati izlaganja pojednih predstavnika većine, naročito aktera antologijske afere „Snimak“ koja je na neki način bila inicijalna kapisla i konačni signal da se nešto mora mijenjati u izbornoj legislativi. Neki su kao nikada do sada bili nadahnuti i, priznajem, po prvi su se trudili da ljude zaista ubjede u ono što pričaju, a ne kako to u principu biva, da bukvalno ukradu ili potroše pet minuta od ukupnog vremena predviđenog za raspravu. Pokušali su građane da ubijede da će se najavljenim izmjenama izbornih zakona kršiti pojedine odredbe Ustava Crne Gore, što je, priznaćemo, paradoksalno. Dakle, ljudi koji su se, po svemu sudeći, već ogriješili o zakon i koji svojim političkim djelovanjem permanentno gaze Ustav, onemogućivši da se ustavno načelo koje glasi da volja građana izražena na izborima mora proisteći iz njihove slobode zaista i ostvari, sada serviraju priču kako su tobože novi zakoni u koliziji sa najvišim pravnim aktom. Dostojno Holivuda, moram priznati.
Kad su već zaključili da koliko god nadahnuto i ubjedljivo zazvučali, a da u tome mogu ubijedilti samo sebe i svoje partijske kolege, predloge zakona napali su ogromnim brojem amandmana. Razlog je jednostavan: na taj način žele promijeniti smisao samih zakona, a ispasti dobri pred Evropskom komisijom koja je odavno tražila korekcije, naročito one u Zakonu o finansiranju političkih partija. Ovo je, inače, praksa koja je postala učestala, da se prijedlozi zakona bombarduju amandmanima, što ponekad govori o kvalitetu samih tesktova koje šalje Vlada, a ponekad o želji pojedinih subjekata da obesmisle same zakone.
U svakom slučaju, obruč oko izbornog zakonodavstva se steže i vrlo brzo će postati jasno šta ovu zemlju čeka. Ako neko misli da se sa ovakvim izbornim procesom može u EU, onda se grdno vara. Ako neko misli da država treba sa cijelim svojim aparatom da stane iza jedne ili dvije stranke kako bi one osvojile što više glasova, onda građane ne treba maltretirati da izlaze na izbore. Zato je važno da se svi zajedno dozovemo pameti. Trebaju nam slobodni izbori, jer jedino oni mogu vratiti povjerenje, kako u izborni proces tako i u demokratski sistem.
Nije logično da neko prosuđuje ko je bolji šofer na osnovu prolaska kroz ciljnu ravninu, ako je jedan vozač pritom vozio formulu, a drugi „juga“. Sa ovakvim zakonima nema više smisla uopšte ulaziti u trku! Najmanje što moramo garantovati svima su isti uslovi za takmičenje. Ko to ne razumije, taj ne želi dobro ni državi ni narodu i zbog toga će morati snositi odgovornost. Moramo znati da se dostojanstvo čovjeka sastoji od njegovog izbora. Zato taj izbor ne smije ničim biti ograničen.
Istina je da će vlast, i ukoliko se usvoje predloženi zakoni, vjerovatno pronaći mehanizme da smisli nešto alternativno. Moram im odati priznanje da su inovativni kada su zloupotrebe u pitanju. Ipak, važno je da im se taj put oteža. Što se sporije budemo kretali putem zloupotreba, to će put kao Evropi biti sve čistiji i sa manje prepreka.
I da zaključim sa Platonom: „Pravednost vlada tamo gdje se oni kojih se neko zlo ne tiče razoružaju jednako kao i oni koje je to zlo zadesilo.”
Bonus video:
