Stvarno mi se na glavu popelo ovo ciklično ponavljanje izredigovane balkanske istorije.
Jeste li gledali dnevnike RTCG-a i RTS-a 5. avgusta, kao iz bratskih ratnih dana. Aleksandar Vučić jedva zadržava suze. Na parastosu, skrušeni sveštenici poju o svim stradanjima. Ovoga puta, srećom, bez sveštanja jama i vađenja kostiju. Onda opet Vučić, samo što nije krenuo na Knin.
Povremeno, ekranom su prolazile stare slike nepreglednih kolona staraca, žena i djece, svi očekuju spas od Beograda. Glas koji ih sad prati jednako potresen sudbinom vaskolikog srpstva kao i oni devedesetih... Hrvati slave, kako mogu, što tu ima za slavlje...
Ništa, dok svaki ratni zločinac ne bude osuđen. Ali, može im bit’, oni su vojnički pobjednici tog rata... A moralni? Ko se još sjeća morala u ratu, naročito na Balkanu. Bilo nekad, kad je i poeta Njegoš odsijecao glave Crnogorcima koji nasrnu na nejač...
***
Što je dalje bilo sa izbjeglicama? Na TV-u ništa, iako je godišnjica Oluje navodno obilježena zbog njih. Ni riječi o tome kako ih je matica Srbija, u kojoj ne samo da je vlast ista kao devedesetih nego su čak i neki likovi isti, blokirala kod Šida i zabranila ulazak. Pokušavajući da što više njih naseli po Bosni, da popune praznine nakon etničkog čišćenja Muslimana.
Što bi sa novinarskom obavezom da se tema obradi cjelovito, iz više uglova? Recimo, iz onog sa beogradskog mosta kad su tenkovi ka Vukovaru ispraćani cvijećem. Iako nijedan teoretičar ratovanja još nije uspio da pronađe vojni smisao rušenja tog grada.
Bio bi prigodan i kakav snimak vatrenih govora espeesovaca i radikalnih naprednjaka, kojima su u Kninskoj krajini podizali borbenu gotovost. I to među onom istom sirotinjom koja je pet godina kasnije završila u izbjegličkoj koloni. Ne bi omladini škodio ni Vučićev motivacioni govor iz okoline Knina. Kad je čvrsto obećao da Krajina nikad više neće biti u Hrvatskoj, a onda uoči Oluje blagovremeno pobjegao za Beograd...
Umjesto toga, izlivi bijesa na crnogorskog oficira koji je bio na proslavi u Kninu. Pa, on je vojnik, ide tamo gdje mu narede. Problem je u onima koji su ga poslali, a o tome treba propitati sadašnjeg crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića. Isto kao što od onog bivšeg, Momira Bulatovića, treba tražiti odgovor na pitanje zašto je, zajedno s premijerom, neke druge oficire, vojnike i rezerviste slao u Hrvatsku 27 godina ranije. I to ne na obilježavanje godišnjice zločina, nego direktno u zločin.
***
Redigovanje istorije neće izbrisati naše učešće u njoj. Na to me ovih dana podsjetila i godišnjica mitinga solidarnosti u Titogradu. Tog avgusta prije 30 godina Crna Gora dobila je partijski zadatak iz Beograda da na sebe preuzme početak bune protiv autonomije Kosova i Metohije. U čijem je ukidanju viđen spas za tamošnje Srbe.
Bio je to jedan od najvećih skupova u Crnoj Gori, pod motom “Život damo, Kosovo ne damo”. Oni propratni, podrazumijevali su ubijanje Azema Vlasija i Kaćuše Jašari. Iako su to dvoje iskusnih komunista bili dio posljednje albanske političke garniture koja je uporno nudila dijalog.
Epilog znamo, dvije decenije kasnije zaista je ukinuta kosovska autonomija. A Srba, kojih je prije aktiviranja bratskih zaštitnih mehanizama bilo oko 200.000, u suverenoj i nezavisnoj državi Kosovo sad ima desetak puta manje.
***
Tu državu priznaće uskoro i Aleksandar Vučić, uprkos ovim avgustovskim performansima. U stvari, zbog toga ih priređuje. Svi njegovi govori, sve suze koje samo što ne krenu, sve prijetnje zamišljenom neprijatelju od kojeg i dalje brani vaskoliko ugroženo srpstvo, služe samo jednom cilju — da politički preživi potpis na prvom međudržavnom dokumentu sa susjednim Kosovom. A onda, kao svi ostali pragmatični balkanski ratnici, nastavi da vodi zemlju ka Evropskoj uniji i NATO-u, kao da je oduvijek bio na tom putu.
Kad sve to znaju, a znaju i bolje i više nego ja, nije mi jasno zašto su u taj rijaliti pristali da uđu i predstavnici crnogorskih Srba. “Srbija će pomoći očuvanje srpskog nacionalnog identiteta u skladu sa svojim mogućnostima. Ali samo uz poštovanje crnogorskih zakona i crnogorske države”. Prevedeno na maternji — ne miješamo se u unutrašnja pitanja Crne Gore, rješenja morate naći tamo odakle ste došli.
Ukoliko im je neslužbeno obećao još nešto, neka se samo sjete što od njegovih obećanja danas imaju Srbi iz Knina i sa Kosova. Sve i da hoće, Vučić ne smije da ugrozi “najbolje bratske odnose u novijoj istoriji”. Previše ga toga vezuje s Đukanovićem, uključujući i nadzorne organe iz EU i NATO-a...
P. S. Je li moguće da su svi članovi delegacije Srba iz Crne Gore zaboravili doprinos Aleksandra Vučića suđenju za udar na državu? S kojim se 16. oktobra malo posprdao, a onda se hitro ugrizao za jezik i učinio Đukanoviću uslugu kakvoj se nije nadao. Pomažući mu da udar postane službena istina i u cijelom zapadnom svijetu. “Vidio sam svojim očima što je sve spremano... teške stvari”... Vučićeva BIA isporučila je sve “dokaze” za optužnicu — fotografije, snimke, uniforme, zaplijenjeni novac. Kod nje je prvo gostovao ključni svjedok i ko zna čiji saradnik... ‘Ajde da nekako i razumijem političke razloge odlaska kod predsjednika Srbije, ali one ljudske za razgovor sa Aleksandrom Vučićem nikako ne mogu.
Bonus video:
