Skloni smo katkad, kad se nađemo pred nekim haosom, pred nekom nemogućom situacijom, da kažemo (ili pomislimo) da to što nam se dešava ili što vidimo, niko ne bi mogao valjano opisati. A onda se sjetimo... Ah, da, Šekspir. On je mogao sve. I zato je najveći. On bi čak i za današnju Crnu Goru našao prave riječi, koliko god to izgledalo nemoguće...
Nova edicija Vijesti koja kreće od utorka, posvećena je majstoru nad majstorima. Osam Šekspiriovih komada naći će se pred domaćim čitaocima. Postoji i jubilejski razlog za novu kolekciju – ove godine navršava se 450 godina od Šekspirovog rođenja, a za dvije godine svijet će obilježiti četiri vijeka od njegove (i Servantesove) smrti. Uostalom, čitanje Šekspira je jedna od najsmislenijih mogućih djelatnosti u bilo kom vremenu i prostoru.
Jer, svaka moguća stvarnost je puna šekspirijanskih sižea. Ovdašnja, dvorska i okolodvorska, nije izuzetak. Opet, nema tog šekspirovskog umijeća koje bi opravdalo upotrebu riječi na kakvu možemo naići u današnjoj Crnoj Gori.
Zanimljiv detalj bio bi, recimo, način na koji Duško Marković objašnjava stvari. Ta hermeneutika je vrlo govorljiva. Kada kaže da je nešto “politički stav” ili “politička izjava”, kod njega to zvuči kao puko opravdanje za neistinitost. Tako da “politički stav” postaje eufemizam za obmanu, za laž. Koja se (laž, naravno) time što je presvučena u politički stav, doživljava kao – dozvoljena. Tako da, ako ništa drugo, iz ovakvog stava dolazimo do jasnog uvida kako Duško i njegovi doživljavaju politiku: kao umijeće obmanjivanja, vječitog nadvaravanja... Ko je god lupio kakvu glupost, kazao nešto neodrživo, ili nekom “neopreznom” izjavom učinio jasnom prirodu aktuelnih manipulacija – to je “politički stav”. U istoj emisiji čuli smo da Đukanovićevu izjavu o “strukturama sistema koje rade protiv“ treba shvatiti kao “poziv nadležnima da bez ikakavih ograničenja rade i rasvijetle ove napade”... Trebalo je da objasni o kakvim ograničenjima se radi? Ko je instalirao ta ograničenja i od kada do kada su bila na snazi?
Prosto je fascinantan, i kao takav bio bi zanimljiv za šekspirijansku obradu, Đukanovićev manir da govori o problemima kao da je maloprije došao na mjesto premijera. Pa se tek sad sprema da ozbiljno radi, da detektuje probleme, da ih uoči... Kao onaj lik iz Nolanovog Mementa koji pamti samo posljednjih petnaest minuta. Pa se tetovira po tijelu – pretvarajući sebe u tekst, da bi se kako-tako snašao u događajima. Đukanović, doduše, ne bi morao sebe da tetovira – mogao bi da svoje ministre pretvori u – podsjetnik... Oni bi bili sretni da su išarani njegovim bilješkama.
Kako je uspio da zaboravi da on vlada, u ovoj ili onoj formi, već četvrt vijeka? Što je čekao dosad? Gdje je bio, zaista, sve ovo vrijeme. Otkud te i takve strukture u Vladi? Je li mu ih neko podvalio? Ko ih je instalirao tamo, dovraga? Nemoguće je da to ne zna. Ili makar – sluti. (A slutiti još jedino zna... ili kako već.)
Toliko o likovima, vratimo se piscu...
Nije ni Šekspiru bilo lako – i on je bio pisac tranzicije... A danas jasno znamo da to za život pisca nije ugodna stvar, koliko je god blagorodna za njegovo djelo.
Još ga prati i jedna nedostojna tzv. kontroverza, premda bi stvar trebalo nazvati pravim imenom – klasna predrasuda... Dio Engleza kao da hoće, po svaku cijenu, da dokaže da Šekspira nije mogao napisati Šekspir (jer nije bio plemićkog roda, nije učio ugledne škole), već neki od erlova ili vojvoda... Kao da su u išta u istoriji, izvan bojnog polja, napravili svi ti erlovi i vojvode.
Imali smo, prije petnaestak godina, zaljubljenog Šekspira, a na pomolu je, izgleda, i – naduvani Šekspir. U doba kada se predrasuda povodom trave globalno ruši – od Urugvaja do Kolorada, stiglo nas je otkreiće jednog antropologa – da je i Šekspir volio zapaliti – džoint. Odnosno, ipak je riječ o – luli. Naime, južnoafrički antropolog književnog prezimena Frensis Tekeri zatražio je dozvolu za ekshumaciju bardovih ostataka. Njegovo uvjerenje da je velikan iz Stratforda bio sklon opijatima oslanja se na nalaz Šekspirovih lula. Navodno je u lulama pronašao tragove marihuane i kokaina! Bili, nestašni Bili... Nakon njegovog otkrića oglasili su se i ugledni šekspirolozi, mnogi među njima ukazali su na indikativna mjesta iz bardovih soneta, u kojima se na nekoliko mjesta spominje 'prava trava'. Ako je to sve tačno – trebalo bi Šekpira uzeti za zaštitni znak planetarne kampanje za legalizaciju marihuane.
A do tada – oglednite se u ogledalu genija. Zapanjićete se što je sve o vama znao, bio naduvan ili strejt. Zato i jeste najveći...
Bonus video:
