Prije desetak, ili koju više, godina, kada je rađen Zakon o lokalnoj samoupravi, tadašnji pomoćnik ministra za tu oblast, objašnjavao je, u jednoj kontakt emisiji, kako su uspostavljani kriterijumi na osnovu kojih se nako naselje označava kao gradsko. Ispostavilo se da je prvi i najvažniji kriterjum zakonopisaca bio broj stanovnika. Tako, da je ostalo, a srećom nije, po pameti toga pomoćnika ministra i ekipe koja mi je pomagala, Kotor bi bio ispisan iz gradova. A tek Perast, Stari Bar, Ulcinj... Skoro svi stari gradovi našeg dijela Jadrana.
Često prvo predavanje iz urbanizma počinjem zadatkom za studente: a) da navedu sve nazive naselja koje postoje u srpskohrvatskom jeziku, bilo da su slovenski ili tuđice; b) da navedu na osnovu čega neko naselje možemo smatrati gradskim. A onda se otisnemo u priču o gradu, gradskim funkcijama, gradskosti, odnosno urbanosti.
Nedavno jedan mlad čovjek, tridesetogodišnjak, sa kojim sam sarađivala nepunu godinu dana u oblasti koju uslovno možemo nazvati politikom (ili, vjernije, "politikom") htio je da me uvrijedi. Tako je došlo do jako neobične situacije. Radi nipodaštavanja mene kao ličnosti istakao je okolnost da sam iz Bijelog Polja! Uvijek Bijelo Polje navodim kao svoj zavičaj. I uvijek sam spremna da na stručnom i teorijskom nivou ili kroz predavanje, ili kroz kulturološko–urbanološku analizu istaknem koliko je moguće prepoznati slojeve urbanosti Bijelog Polja. Omalovažavanje urbanosti Bijelog Polja, (da bih ja bila time omalovažena?!) mi je bilo inspiracija za ovaj tekst.
Kulturološko urbanološka analiza formiranja sopstvene predstave o gradu i gradovima, počev od najranijih godina života kada nastaje svjesno pamćenje i povezivanje prostora i događaja, do vremena sazrijevanja, daje nam važne uvide o predstavi grada. Kada bi urbanistički poslenici koristili tu metodu u istraživanjima, vjerujem da bi bilo više srećnih urbanističkih rješenja, nego onih koja nas čine ravnodušnim ili nezadovoljnim.
Rođena sam 1946. u Beogradu, na Zvezdari. Prva sjećanja o okolini, o gradu su mi iz januara ili februara 1950. kad sam imala tri i po godine. Tada me je strina Mica, na sankama vozila niz Bulevar Revolucije, od ul. Milana Rakića u kojoj smo stanovali, do Skupštine. Trotoar je bio raščišćen, ali je bio utabani mali sloj snijega napadalog preko noći, te su sanke dobro išle. Lijevo je bilo brdo od nabacanog snijega od prethodnih čišćenja. Poslije smo se vratile tramvajem.
U Bijelo Polje smo se preselili u junu 1956. Dobili smo stan u prvoj stambenoj zgradi, u glavnoj ulici. Ostale veće zgrade su bile različite institucije, opština, sud, škola. Svi su stanovali u porodičnim kućama, osim porodica u tih 12 stanova u prvoj stambenoj zgradi.
Ali, prvi doživljaj toga malog grada, a tada je B. Polje zaista bilo malo, je doživljaj slobode. Svuda smo mogli, mlađi brat i ja i ostala djeca iz komšiluka, da idemo sami, bez roditelja ili nekoga starijeg. A, opet, sve je bilo gradsko. Sa roditeljima smo ponekad išli na sok u baštu hotela Radovića, u park smo mogli sami, kao i u školu, prodavnicu. Na Lim, toga prvog ljeta, išli smo sa ocem. Već sljedećeg ljeta sa ostalom djecom. Uvijek je na gradskoj plaži Sinjavac bilo odraslijih, obično gimnazijalaca, koji su pazili da se što neželjeno ne desi. Doduše, igru u gradskom parku ponekada bi nam osujećivao čuvar parka Aljo, koji bi nas preventivno rastjerao, da ne napravimo kakvu štetu. Zimi smo se sankama spuštali niz Kulinu, strmu ulicu u neposrednoj blizini. U to vrijeme bilo je u gradu svega nekoliko automobila, a od toga dva privatna. Jedan Šaka Bikića, vozača i automehaničara, a drugi oca moje drugarice Kaje. Oznake, CG, na vozilima označavale su da su registrovana u Crnoj Gori. U Nikoljcu je bila sportska dvorana gdje smo išli na gimnastičke vježbe, a u školi Dušan Korać su bile razne sekcije, a i školski hor. Onda je došla gimnazija i druga interesovanja, posebno u trećem i četvrtom razredu. Matinei nedjeljom od 10 – 12h. Subote su tada bile radne. Donosili smo ploče, ko je imao. Gimnazija je imala gramofon. A profesorica muzičkog, Breda Međedović, nas je uvodila u svijet klasične muzike donoseći svoje ploče da slušamo na času. Bilo je i onih koji su, sami ili uz pomoć starijih iz porodice, učili da sviraju na nekim muzičkim instrumentima. A onda stvarali orkestre.
Brzo su došle i studije, 1964. i opet Beograd, koji nijesam zaboravila u međuvremenu. Stariji brat i sestra su ostali da žive u Beogradu, te sam svakog zimskog raspusta išla u goste. A oni sa porodicama dolazili ljeti u Bijelo Polje. Tako sam u Beogradu opet bila u svom gradu, kao i u Bijelom Polju. Mnogo godina kasnije, moja dobra drugarica Branka mi je rekla da me je zapazila, na početku studija, po povučenosti i sigurnosti. Njen je otac bio oficir, često su se selili. Najduže su živjeli u Zagrebu (osim Beograda, Postojne i još nekih mjesta u Jugoslaviji), a na studije je došla iz Titograda, gdje je samo završila četvrti gimnazije. Sad mislim da mi je to što je ona nazvala "odisanjem sigurnosti", osim porodice, dalo Bijelo Polje. Odnosno urbanost grada, koji je nezavisno od bilo koga velikog centra sačuvao i razvijao svoju gradskost. Polako, u slojevima. Često prekidajući ili usporavajući neke važne kulturološke, urbanološke i urbanističke faze. A opet, čuvajući suštinski nukleus urbanog. Tako je grad od episkopskog sjedišta u kome je nastalo Miroslavljevo jevanđelje, kasnije bio važan centar za prepisivanje knjiga, u manastiru sv. Nikole, a po tome i nazvan Nikoljpazar. U tursko vrijeme Akovo, ali, grad koji se pominje u staroj pjesmi "Svud je kiša, svud je blato, u Akovu moje zlato..." Jer, u gradu, Akovu, bila je kaldrma...
Tu gradskost, u malom, Bijelog Polja doživljavale su i kasnije generacije. Sva djeca iz uže i šire porodice, koja su rođena i odrastala u Beogradu, dolazeći ljeti u Bijelo Polje pokazivala su na sličan način, kao ja nekad, sreću kretanja gradom koji je savladiv, zanimljiv i bezbjedan za male građane. Isto je bilo i sa djecom rođaka i prijatelja koji su dolazili iz Zagreba, Sarajeva, Pariza... Autentičnost dječijeg doživljaja gradskosti Bijelog Polja bila je nesporna i stalno porvrđivana. Odavno to znam da objasnim teorijski, kulturološki i urbanološki, ali ta prethodna svjedočenja percipiranja gradskosti, kroz svoj i doživljaj druge djece čuvam kao dragocjeno svjedočanstvo. Kao autentično istraživanje urbanosti.
Dokaz urbanosti, vrlo neobičan: 1965. godina, poslije ljetnjeg raspusta provedenog u Bijelom Polju, donosim u Beograd punu kutiju sedefne dugmadi za bluze. U Beogradu se nijesu mogla naći, ali u dućanu starog trgovca Mula Muzurovića sam našla. Očuvao je svoje predratne veze sa Skopljem, Skadrom, Ohridom. U Bijelom Polju su žene i prije II svjetskog rata vodile računa o modi i cijenile lijepu dugmad, posebno sedefnu. Vrsni trgovac je znao da to treba imati u radnji. U Beogradu sam drugaricama iz grupe, na njihovo oduševljenje, napravila lijepe poklone u vidu sedefnih dugmadi iz Bijelog Polja.
Bonus video:
