Na pragu sam da riješim neke svoje dileme ali šta ako otkrijem najveću zabludu vezanu za ove prostore? Znam da se neke kolege naučnici neće saglasiti sa mojom pretpostavkom da danas u Crnoj Gori ne žive potomci onih koji su ovdje živjeli prije dva vijeka.
Kažu da su stari Crnogorci imali kohonesa mimo druge narode. Opisujući prirodnu ljepotu ovog parčeta svijeta, svi putopisci, književnici, narodni pjesnici i pjevači nijesu zaobišli da opišu i poetski uzdignu sav taj kohones krševite zemlje. Neki je Francuz, Žan Erdik napisao i da “Crnogorac više voli čast nego novac a narod je siromašan i na neki način ponosan na svoje siromaštvo i nezavisnost”.
Ruku na srce, on je ovo objavio 1883. ali se lako može zaključiti da je taj narod tada imao kohones
Još jedan Francuz, slikar Valerio Teodor je u XIX vijeku mnogo slikao događaje i portrete ljudi, žena i djece sa ovih prostora i sa svake od njih zrači i prepoznaje se kohones. On, Vudvil Katon, Ferdo Kikerec i mnogi drugi znani i neznani autori ili su tada bili dobro motivisani, ili su bili u zabludi ili su jednostavno znali da prepoznaju kohones i prenesu ga na svoja djela.
Nije mi prijatno što nema nešto mnogo radova naših autora iz toga perioda. Ponekad pomislim da ih je i bilo. Možda su oni, naši ljudi, živeći jedni s drugima i poznajući nas kakvi jesmo, stvarali iskreno svoja djela ne “oplemenjujući” ih kohonesom. Jer možda kohonesa i nije bilo.
Logično i jednostavno.
A i tada kao i danas, svi se na svakom koraku hvale svojim kohonesom. Naši savremenici ne propuštaju da naglase da je njihov kohones naslijeđen genima svojih predaka.
Davno su i ljudi sa strane izgubili volju da prepoznaju naš kohones. Osim, naravno ako to njima nije u interesu. Nažalost, više ga nema. Ne može se viđeti nešto čega nema.
Ko smo onda mi ? Da li su prije par stotina godina na ovim prostorima zaista živjeli ljudi sa kohonesom ? Ako jesu – šta se desilo ? Kad i Kako ovako zbunjeni i podijeljeni, povratiti ono što označava riječ koja je preko američih filmova pozajmljena iz američkog slenga (a koji su preuzeli iz španskog jezika: "cojones”)
Kupljeni i uplašeni, tumaramo kroz život čvrsto ubijeđeni da svi znaju da ga imamo.
A nemamo ga. Ni njega ni slobodu.
Davno su i ljudi sa strane izgubili volju da prepoznaju naš kohones. Osim, naravno ako to njima nije u interesu. Nažalost, više ga nema. Ne može se viđeti nešto čega nema
Bonus video:
