Povodom teksta "Piza" autorke Ivane Krivokapić
Možemo mi danas uvesti u lektiru na hiljade stranica klasika, koje bi zaista svako trebalo da pročita. Međutim, tehnologija i stravično ubrzanje tu su mogućnost naprosto ukinuli. Zato treba početi sa usporavanjem i provjerom gdje smo i šta razumijemo, a PISA upravo to nastoji.
Dobra vijest je da je procjenjivanje našeg obrazovnog sistema u okviru PISA testiranja postalo povod za javnu debatu. Docentica Ivana Krivokapić s pravom nastoji da preispita mišljenje koje prijeti da postane dogma po kojoj se svi moraju upravljati. Što je još važnije, njen tekst je pokušaj da se razmišlja o fenomenu humanističkog obrazovanja po mjeri ljudskih mogućnosti, a ne samo tržišta i čovjekove ekonomske upotrebljivosti.
Ipak, idealistički koncept obrazovanja teško da je ikada bio suštinski ostvariv. Kad je već pomenut Hegel, treba reći da su i tada „dokolica i kreativna refleksivnost“ ipak pripadali eliti (manjini). Zahvaljujući nepismenosti i nemogućnosti pristupa uslugama, većina ljudi kroz čitavu istoriju nije ni bila u prilici da ostvari život dostojan čovjeka. Upravo ta neravnopravnost je navela prosvjetitelje da razmišljaju o univerzalnom pravu na obrazovanje, koji je i tada, kao i danas, podrazumijevao standarde i zajedničke osnove. I tada se, kao i danas, javio strah da će se obrazovanje zbog standardizacije profanisati. Zato i prosvjetiteljstvo i PISA jednako mogu biti optuženi za „debilizaciju duha“.
Činjenica je da fenomen obrazovanja nije isti kao prije pedeset godina. Treba samo zamisliti koliko se znanja sakupilo u posljednjih tridesetak godina. Treba zamisliti dijete u čiju glavu treba „uliti“ sve ono čemu su našu generaciju učili kroz osnovnu i srednju školu, pa na to dodati još trideset godina tehnološkog, naučnog i umjetničkog buma. Ljudski mozgovi, međutim, nisu ni za milimetar veći, a da su glave morale rastom da prate razvoj nauke, svakako bi djeci bila potrebna posebna kolica samo za glavu. Ovakvo stanje naprosto izaziva obamrlost. Djeca zaista sve manje čitaju, a „mreža“ im omogućava da uopšte ne čitaju. Na taj način osuđuju sebe na manje mogućnosti izbora, počev od posla i zarade, do one famozne dokolice u kojoj će razvijati svoju kreativnost.
Obrazovni sistem i realnost očito vode neravnopravnu borbu. I samo ljudsko tijelo je svim mogućim protezama (telefonima, računarima i društvenim mrežama) rastegnuto do pucanja. U istom trenutku smo na hiljadu mjesta. Kultura lakih i brzih dodira najzad poništava i samu kulturu. Opšte je mjesto da prosječni tinejdžer, prelistavajući neki ilustrovani časopis, „primi više bita informacija nego što ih je primio Spinoza za cio život“, a nakon toga mu ne pada na pamet da čita Vitgenštajna.
Znanje se naprosto više ne može akumulirati hronološkom linearnošću. Ono je prije nalik kugli koju treba „probadati“ s kraja na kraj, tako da se stekne predstava cjelovitosti i shvate beskonačne mogućnosti spoznaje, u vremenu koje „nema vremena“. Ne može se očekviati da, pored sve zavodljivosti tehnologije i komfora, škola ostane mumificirani vitez u borbi protiv „otuđenja duha“. Pitanje elite tek sad snažno dolazi do izražaja. Tek sad sasvim mali broj djece ima vještinu preciznog razumijevanja teksta. A budućnost će pripadati samo onima koji nauče da integrišu i tradicionalno i moderno. Zato PISA ispituje čitalačku pismenost i samo postavlja prag ispod kojeg ne bi trebalo padati.
Reforma obrazovanja na globalnom nivou nije nikakva „svjetska zavjera“ čiji je cilj porobljavanje ljudi, već je nužan kompromis sa brzinom promjena. Kao i sve drugo što se mjeri (bruto društveni proizvod, koeficijent nejednakosti, inteligencija…), PISA je samo „alatka“ koja treba da pomogne da svi pojedinci (opet prosvjetiteljski ideal!) steknu vještine koje će ih učiniti ravnopravnim u pristupu mogućnostima.
Uspjeh na PISA testu ne oslobađa obaveze da se čitaju književni tekstovi. Uostalom, duhovnost je „so“ koja ne dozvoljava da život obljutavi. Međutim, „so“ ima smisla ukoliko ima i hrane. Za većinu ljudi, ipak, vrijedi istina da tek kad pristupe tržištu rada, postoji mogućnost da osvoje i prostor za „kreativnu refleksivnost“. Zato PISA ne ujednačava učenike, već poravnava tlo sa kojeg mladi ljudi kreću podjednako spremni: neko u „zastrašujuće banalnu“ ekonomsku stvarnost, neko na put ka samospoznaji. Tako je oduvijek bilo, tako je, nažalost, i sada.
Istina je da su se mnoge druge zemlje potrudile da dosegnu standarde znanja, a time i jednakost u pristupu. Ako su ciljano radile zadatke slične PISA testovima, one su uspjele da brže utiču na paradigmu poučavanja, konkretno, natjerale su nastavnike da provjere da li njihovi učenici uopšte razumiju tekst. PISA suočava i sa vještinama nastavnika, čija je selekcija odavno prepuštena isključivo tržišnoj vulgarizaciji.
Jednom prilikom, vrlo neraspoložena prema stručnjacima iz inostranstva, burno sam reagovala kada su nam izloženi prvi rezultati. Potom sam sa stidom shvatila da naši učenici nisu odgovorili na krajnje jednostavna pitanja koja bi potvrdila da su razumjeli tekst. Otada sam nebrojeno puta provjeravala i iznova se uvjeravala da u vremenu zahuktale tehnologije većina đaka ne razumije iole složeniju riječ ili misao. Možemo mi danas uvesti u lektiru na hiljade stranica klasika, koje bi zaista svako trebalo da pročita. Međutim, tehnologija i stravično ubrzanje tu su mogućnost naprosto ukinuli. Zato treba početi sa usporavanjem i provjerom gdje smo i šta razumijemo, a PISA upravo to nastoji.
Ovaj tekst, iako kontrastav, ipak nastaje uz osjećaj zadovoljstva što postoje ljudi poput Ivane Krivokapić, koji imaju ideal obrazovanja kao vodeću životnu vrijednost. Jedino što nas dijeli su iskustvo poučavanja i dugo pamćenje, u smislu gadamerovskog preduslova u humanističkim naukama. Činjenica je da prvo svi moramo imati određene alatke (jednake mogućnosti), pa tek onda početi da se razlikujemo po tome kako ih i u koju svrhu koristimo.
Bonus video:
