Japan se vratio!“ saopštio je japanski premijer Šinzo Abe tokom posjete Vašingtonu ranije ove godine. Međutim, iako je Japan možda na pravom putu nakon dvije decenije ekonomske stagnacije, ostalo je puno toga da se uradi da bi se obezbijedila dugoročna budućnost države.
Abeova Liberalno demokratska partija (LDP) je u julu osvojila vlast u oba doma parlamenta – ubjedljivom izbornom pobjedom, koja je obezbijedila najjači politički mandat koji je neki japanski lider dobio u posljednje vrijeme. Kao rezultat toga, čini se da će Abe ostati na vlasti duže od svojih nesposobnih prethodnika, od kojih većina nije izdržala duže od godinu.
U međuvremenu, izgleda da se japanska ekonomija oporavlja od perioda slabosti, pri čemu ovogodišnji privredni rast prevazilazi tri odsto. Štaviše, nakon trostrukog šoka zbog zemljotresa, cunamija i nuklearne katastrofe 2011, Japan je uspio (uz prilično veliku cijenu) da zamijeni 25 odsto energetskih zaliha koje su obezbjeđivali reaktori u elektrani Fukušima Daiči. Objava da će Tokio biti domaćin Olimpijskih igara 2020. takođe je osnažila povjerenje javnosti.
Skeptici brinu da ekonomski napredak neće potrajati, tvrdeći da je visoka stopa rasta samo odraz labave monetarne politike i fiskalnog stimulansa - što je strategija koju će inflacija učiniti neodrživom. Odgovor Abeovih pristalica glasi da je treća „strijela“ „abenomije“ – strukturne reforme koje podstiču produktivnost – tek sada izvađena iz tobolca.
Oni ukazuju na Abeovu sposobnost da savlada otpor malih uzgajivača pirinča, a koji su dio izborne baze LDP-a, prema učešću Japana u pregovorima o transpacifičkom partnerstvu, što bi japansku ekonomiju otvorilo ka povećanoj globalnoj konkurentnosti.
Bez obzira na to, Japan se suočava sa ozbiljnim dugoročnim izazovima. Prvo, zbog pada stope nataliteta, japansko stanovništvo stari i njegov broj se smanjuje. Da bi se neutralisao ovaj trend, potrebna je povećana imigracija i veće učešće ženske radne snage, pri čemu ni jedno ni drugo nije lako postići. Japan po tradiciji nije zemlja imigracije, a u Globalnom izvještaju o jazu između polova Svjetskog ekonomskog foruma, u kojem se rangira 136 zemalja, Japan je na 105. mjestu. Ali, naravno, to se može promijeniti - a Japan je do sada više puta dokazao da je u stanju da se transformiše.
Možda je najvažnije pitanje koje se odnosi na budućnost Japana njegovi odnosi sa susjedima - Sjevernom Korejom, Južnom Korejom i Kinom. Iako nedavno sprovedene ankete ukazuju da Japan i dalje ima znatnu meku moć na globalnom nivou, to nije slučaj u njegovom neposrednom okruženju.
Za razliku od Evrope, gdje je Njemačka prevazišla zaostavštinu Drugog svjetskog rata kroz integraciju u Evropsku uniju, sjeveroistočna Azija je i dalje opterećena istorijom. Susjedi Japana smatraju da se on nije adekvatno izvinio za agresiju iz prošlosti. Ne pomaže ni to što su neki korejski i kineski lideri upotrijebili antijapansku retoriku da bi pridobili podršku kod kuće.
U Japanu je kritika koja ne jenjava izazvala nacionalističku negativnu reakciju, što je podstaklo političare da odgovore na isti način tokom prošlogodišnje izborne kampanje. Abe je, na primjer, prijetio da će da povuče zvanična izvinjenja koja su uputili bivši lideri ili zvaničnici za zloupotrebe i gnusne zločine koje je počinila japanska vojska za vrijeme Drugog svjetskog rata i najavio posjetu kontroverznom hramu Jasukuni, koji nije posvećen samo poginulima u japanskim ratovima, već i mnogim ratnim zločincima. Iako Abe nije ispunio ova obećanja iz kampanje, neki posmatrači su i dalje ubijeđeni da će on posjetiti Jasukuni, što će dodatno zategnuti odnose Japana sa Južnom Korejom i Kinom.
Teritorijalni sporovi su te odnose znatno pogoršali. Kina osporava kontrolu Japana nad više od sedam kvadratnih kilometara ostrva u Istočnom kineskom moru - koja se u Japanu zovu Senkaku, a u Kini Diaoju. Iako rivalsko polaganje prava datira još od kraja 19. vijeka, najnovije čarke – između ostalog rasprostranjene demonstracije protiv Japana u Kini – počele su u septembru 2012, kada je japanska vlada kupila tri mala ostrva od privatnog japanskog vlasnika.
Tadašnji premijer Jošihiko Noda je rekao da je odlučio da kupi ostrva za japansku centralnu vladu kako bi spriječio guvernera Tokija Šintara Išiharu da ih kupi od opštinskog novca. Noda se bojao da će Išihara, koji je bi poznat po nacionalističkim stavovima, pokušati da okupira ostrva ili ih na neki drugi način iskoristi da provocira Kinu.
Međutim, kineski zvaničnici su taj potez vidjeli kao dokaz da Japan pokušava da poremeti status kvo. Neki su čak tvrdili da Japan pokušava da izvrši reviziju teritorijalnog ishoda II svjetskog rata.
Stupanjem na snagu Sporazuma o vraćanju Okinave 1972, ostrva Senkaku, koja su bila pod upravom SAD, ponovo su pripala Japanu. Nekoliko mjeseci kasnije, dok su Kina i Japan radili na normalizaciji odnosa, japanski premijer Kakuei Tanaka je pitao kineskog premijera Žua Enlaja za ostrva; Žu je odgovorio da će spor biti prepušten budućim generacijama kako bi izbjegao bilo kakvo odlaganje normalizacije.
Kao rezultat toga, obje države su nastavile da polažu pravo na ostrva. Stoga, iako Japan ima administrativnu kontrolu, kineski brodovi i avioni redovno ulaze u japanske vode da potvrde da i Kina polaže pravo na tu teritoriju. Dok bezbjednosni sporazum Japana i SAD služi kao odvraćanje, uvijek postoji opasnost od pogrešne procjene.
Brzo rješenje spora oko ostrva Senkaku je malo vjerovatno ali bi Japan mogao biti više proaktivan. Na primjer, izražavanjem spremnosti da svaki teritorijalni spor iznese pred Međunarodni sud pravde, japanske vlasti bi mogle doprinijeti uklanjanju percepcije o militarizmu.
Osim toga, Japan bi trebalo da izvede suvereni čin označavanja ostrva Senkaku kao međunarodnog pomorskog rezervata koji nije za naseljavanje ili za vojnu upotrebu. Kina se možda ne bi složila, ali bi to pitanje makar bilo stavljeno u drugi plan, istovremeno jačajući imidž Japana kao miroljubive sile.
Japanu i sjeveroistočnoj Aziji su potrebne hrabre inicijative usredsređene na budućnost. Vrijeme je da se istorija odmori.
Bonus video:
