Uzajamne optužbe zbog američkih špijunskih aktivnosti koje su pokrenule objave bivšeg službenika američke Nacionalne bezbjednosne agencije (NSA) Edvarda Snoudena sada su na vrhuncu. Pljušte pitanja – o tome šta je i kada predsjednik Barak Obama znao, o legitimitetu prisluškivanja razgovora lidera prijateljskih zemalja, o budućnosti transatlantskih odnosa, čak i o značenju pojma „saveznik“.
Međutim, aktuelna bura, kao i druge diplomatske krize sa kojima su se SAD suočile u posljednje vrijeme, odražava fundamentalniji problem: nedostatak strateške vizije u američkoj spoljnoj politici. Dok SAD ne budu mogle da uspostave jedan sveobuhvatni okvir kroz koji će se odnositi prema svijetu, nizbježan je reaktivni pristup, a intenzivni incidenti kakve smo vidjeli u posljednjih mjesec dana i dalje će predstavljati pravilo.
Tokom više od 40 godina, politika suzbijanja sovjetskog uticaja karakteristična za Hladni rat obezbjeđivala je Americi strateški okvir. Iako su taktike SAD formirane i o njima se raspravljalo od jedne do druge administracije, sveobuhvatni pristup ostao je nepromijenjen jer su ga široko podržavali i republikanci i demokrate. Naravno, sveobuhvatna strategija nacionalne bezbjednosti nije bila garant protiv problema ili čak velikih katastrofa u zemljama poput Vijetnama i Nikaragve.
Međutim, kada se pogleda sa ove distance, to suzbijanje je uvelo red i organizaciju u spoljnu politiku SAD kojih danas nema.
Nakon pada Berlinskog zida, neophodnost koja je podsticala suzbijanje je nestala. Amerika je, opijena pobjedom, u trijumfu nad Sovjetskim blokom vidjela još jedan znak svoje izuzetnosti i našla se zavedena iluzijom da njen uspjeh u Hladnom ratu sam po sebi predstavlja strategiju.
Uslijedila je decenija nasumične spoljne politike obilježene istaknutim slučajevima neaktivnosti, praćene individualnim inicijativama koje su mahom preduzimane nevezano za širu doktrinu. Neprikosnovene u tom unipolarnom momentu u svijetu, Sjedinjene Države su mogle sebi da dozvole luksuz da ne znaju svoje strateške ciljeve.
Šokirana napadima 11. septembra, Amerika je utrpala novi okvir u svoje i dalje neupitno vjerovanje u neumoljivo kretanje istorije ka slobodi. Nažalost, iz toga se izrodio duboko manjkav pristup, ponajviše zato što se u objavi „rata protiv terorizma“ Amerika suprotstavila jednoj taktici, a ne nekom entitetu ili ideologiji.
Tokom Obaminog mandata, Amerika je počela da napušta ovaj pristup. Problem je u tome što je to i dalje odvajanje od nečeg bez ikakve suvisle destinacije na vidiku. Kao i 1990-ih, Sjedinjene Države nemaju nikakav organizacioni imperativ i rezultat je isti: kombinacija neaktivnosti i nepovezanih inicijativa. A u vremenu političke polarizacije kod kuće, nedostatak globalne strategije onemogućava potencijalnu tačku oslonca oko koje bi se demokrate i republikanci mogli ujediniti.
Prije dvije decenije, geopolitički uslovi ograničavali su kontraefekat vakuma u američkoj spoljnoj politici. Danas, SAD su i dalje ključna svjetska sila, ali nisu više jedina sila. Ne mogu da rješavaju probleme koji ih se direktno tiču djelujući samostalno, iako se njihovo liderstvo ne može izbjeći.
To je još tačnije s obzirom da se priroda problema takođe promijenila. Amerika je, kao i mi ostali, osjetljiva na klimatske promjene, pandemije i terorizam – što su izazovi koji zahtijevaju koordinisana globalna rješenja. Međutim, za SAD je korist od multilateralizma čisto situaciona. Povrh svega, multilateralizam nikada nije poželjniji od „dobrog“ bilateralnog rješenja – što je gledište koje je učvrstilo djelovanje kojim se više podriva nego jača kapacitet za učinkovitu međunarodnu akciju.
Zaista, uvijek spremna da pregovara o ugovorima, ali rijetko da ih potpiše – još rjeđe da ih ratifikuje – Amerike i dalje nema u ključnim globalnim sporazumima poput Kjoto protokola, Sporazuma o zabrani mina i Konvenciji UN o pravu mora. Njena inspirativna kreativnost i podrška u izgradnji formalnih institucija kao što su Ujedinjene nacije i Svjetska banka povukle su se pred sklonošću ka slabim, neformalnim i ad hoc grupisanjima, poput raznih grupa G-nešto i „koalicija voljnih“.
Uspostavljanje učinkovitog multilateralizma traži akcenat na pravilima i institucijama koje omogućavaju koordinaciju. Nedavna odluka SAD da potpišu Sporazum o trgovini konvencionalnim oružjem mogla bi biti dobar početak – samo kada bi se Kongres mogao organizovati i pružiti dvopartijsku podršku koja je potrebna za njegovo ratifikovanje.
Međutim, sporadični potezi u pravom smjeru neće biti dovoljni. Ono što je zaista potrebno je promjena vizije i mentaliteta – prelazak sa posmatranja multiralizma kao taktike na usvajanje multilateralizma kao strateškog imperativa.
Aktuelni špijunski skandal je proizvod bezglave američke spoljne politike usredsređene na usko definisane taktičke ciljeve koji se nalaze izvan konceptualnog kišobrana sveobuhvatne vizije. U ovom slučaju, rezultat je bio šteta po transatlanske odnose, uz pojedine pozive u Evropi da se prekinu pregovori o predloženom Transatlantskom trgovinskom i investicionom partnerstvu (TTIP).
Prekidanje ovih razgovora bila bi glupost, ne samo u smislu regionalnog uticaja, nego i zbog toga što bi TTIP trebalo da predstavlja slučaj određivanja pravila koji bi globalno odjeknuo. Aktuelna diplomatska kriza takođe predstavlja priliku da se transatlanske diskusije o privatnosti i prisluškivanju preliju u multilateralna pravila – što bi predstavljalo mali ali značajan doprinos strateškoj viziji koja je bolno nedostajala u proteklih četvrt vijeka.
Prevod: D. VRANEŠ REDŽIĆ, Copyright: Project Syndicate, 2013.
Bonus video:
