Twilight zone rodne ravnopravnosti u jeziku
Svaki dan, godinama, taj besmisao se taloži u jeziku na kojem mislim (…) Cijeli jezik je iskrivljen. Glupost i laž posve su ga preuzele, one ga organiziraju, svemu daju značenje. To je njihov jezik”. Ovako o savremenom jeziku razmišlja Tino, centralni lik sjajnog romana
Naš čovjek na terenu Roberta Perišića, jednog od najznačajnijih imena mlađe generacije hrvatskih pisaca. Tino je novinar jednog zagrebačkog nedjeljnika - a istovremeno i narator fabule romana - koji u jednom životnom trenutku zapada u delikatnu situaciju, što ga podstiče na promišljanje suštinskih karakteristika društva i civilizacije u kojima živi(mo).
Ovaj članak nije, međutim, kritički osvrt na pomenuti Perišićev roman (premda bi i to bio više nego zanimljiv poduhvat). Ovo je članak - kako se već i iz njegovog naslova može naslutiti - o rodnoj ravnopravnosti u jeziku, o nekim groteskama i apsurdima do kojih potencijalno mogu dovesti (i dovode) zahtjevi za striktnim poštivanjem te kategorije, te o načinima na koji se ti problemi mogu prevazići. Nisu tu u pitanju samo movirani femininumi tipa pedagoškinja/pedagogica, psihološkinja/psihologica, sudinica/sutkinja i njima slični, koje mnogi (čak i mnoge žene) s pravom doživljavaju kao - u stilsko-izražajnom smislu - rogobatne. Oni koji ne podržavaju upotrebu ovih moviranih femininuma istovremeno su i u pravu i nisu u pravu. U pravu su zato što mnogi od tih moviranih femininuma zaista zvuče groteskno (pored upravo navedenih još, npr., i lovkinja, vojnikinja, lopovka, stomatološkinja/stomatologica itd.). Nisu u pravu zato što postoji sistemska osnova za tvorbu ovih imenica ženskog roda: naime, ako postoje parovi tipa profesor-profesorica/profesorka, ljekar-ljekarka, vojvoda-vojvotkinja, advokat-advokatica, asistent-asistentica/asistentkinja itd., onda su sistemski sasvim mogući i parovi pedagog-pedagogica/pedagoškinja, psiholog-psihološkinja/psihologica, sudija-sudinica/sutkinja, lovac-lovkinja itd. Dakle, upotreba pomenutih moviranih femininuma determinisana je svojevrsnim konfliktom dvaju jezičkih kriterijuma: stilsko-izražajnog, sa jedne strane, i sistemskog, sa druge.
Jezik, opet, ne egzistira u vakuumu, nego u određenom društvu i u određenoj civilizaciji, a ta civilizacija ima svoje prepoznatljive trendove i magistralne tokove. Jedan od najprepoznatljivijih trendova savremene zapadnoevropske (i američke) civilizacije svakako je formalno i nominalno zalaganje za uvećanje ljudskih prava i sloboda. (Suština je, pak, sasvim drugačija. Suštinski, radi se o civilizaciji čiji spiritusi movensi na najperfidnije načine svjesno ograničavaju ljudska prava i slobode, i koji na najprimitivnije načine apsolutno dehumanizuju i animaliziraju ljudsko biće.
No, to nije primarna tema ovog članka). U skladu sa tom (formalnom i nominalnom) brigom i težnjom za uvažavanjem ljudskih prava - u ovom slučaju prava žena - u savremenoj jezičkoj upotrebi kriterij sistemske opravdanosti kod određenog broja moviranih femininuma nužno je prevladao nad kriterijem stilske korektnosti; stoga su u aktuelnoj svakodnevnoj jezičkoj upotrebi potpuno uobičajeni i prihvaćeni jezički likovi tipa psihologica/psihološkinja, pedagogica/pedagoškinja, sutkinja/sudinica itd. (Još prije nekih tridesetak godina upotreba moviranih femininuma tipa psihologica/psihološkinja, pedagogica/pedagoškinja itd. nije, međutim, bila sama po sebi tako razumljiva kao što je danas. Krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća, u tom smislu, u zagrebačkom jezikoslovnom časopisu Jezik vodila se žestoka rasprava između hrvatske lingvistice Eugenije Barić, sa jedne strane, i dr Ivice Kramarića, sa druge. Na stavove Eugenije Barić da su oblici tipa pedagogica, psihologica potpuno legitimni i da imaju puno upotrebno pravo, dr Ivica Kramarić odgovorio je da Barićkin tekst „ekstremno feministički intoniran u odnosu na mene kao muškog pisca“ i da „predstavlja intelektualno lingvističko-filološko silovanje ekstremno feministički usmjerenih lektorica“. Ne želim ni zamisliti što bi dr Kramarića snašlo od strane raznih ženskih asocijacija da ovako nešto danas napiše).
No, feminističke nevolje u pogledu zahtjeva za rodnom ravnopravnošću u jeziku ne završavaju rogobatnim izvedenicama tipa psihologica/psihološkinja, pedagogica/pedagoškinja i sličnim. Kako tvoriti feminimum, npr., od imenice vođa iz naslova članka? Očito nikako; mogli bismo pokušati nešto kao voćkinja i slično, ali u rezultatu bismo očito dobili grotesku. O čemu se zapravo radi? Radi se o tome da jezik posjeduje određene vlastite zakonitosti koje su nezavisne od bilo kakvih vanjezičnih, ideoloških intencija. U jeziku, naime, postoji kategorija imenicâ takozvanog neregularnog i kolebljivog roda, a u okviru te kategorije imenice koje jednostavno, iz raznih razloga, ne dozvoljavaju izvođenje lika za ženski rod. To su prije svega takozvane hibridne imenice, dvorodne imenice i epiceni. Moramo dati kratke definicije pomenutih imeničkih kategorija da bi čitaoci znali o čemu se radi. Hibridne imenice su imenice koje imaju stabilan referencijalni rod (muški ili ženski), a mijenjaju se po deklinaciji u kojoj većina imenica za živo referiše na bića suprotnog pola. To su imenice tipa: baraba, bekrija, čiča, tata, delija, gazda, hulja, starješina, ispičutura, knjigovođa, neženja, raspikuća, vojvoda, bradonja, nosonja, rogonja, žderonja, curetak, djevojčurak, lična imena tipa Andrija, Nikola, Siniša, Luka, Ivica itd. Dvorodne imenice su imenice koje se slažu sa atributima dva roda: izdajica, izbjeglica, lutalica, pijanica, ulizica, kukavica, uhoda, cicija, piskaralo, spadalo itd. Epiceni su, pak, imenice stabilnog gramatičkog roda koje mogu imati oba referencijalna roda: autoritet, bogalj, idiot, manijak, lopov, pandan, primjer (u značenju „uzorna osoba“), gnjida, ikona, figura, individua, maskota, spodoba, osoba, kreatura, sirovina, dijete, čeljade, derište, govedo, pseto, mače, nevinašce, prase itd. U epicene spadaju i generički nazivi životinjskih vrsta: gazela, gepard, krokodil, puma, panda, hijena, rakun, ris, jež, kit itd. Iz rečenog je potpuno jasno da se od mnogih navedenih imenica imenice (samo) ženskog roda uopšte ne mogu izvoditi, a da bi od mnogih drugih to bilo besmisleno i/ili groteskno. U slučajevima određenih imenica čak i ponižavajuće za žene. Naime, mislim da ni “najtvrđe” feministice ne bi tražile da se u svakodnevnoj govornoj upotrebi insistira na upotrebi ženskih likova kao što su npr. lopovkinja, idiotkinja, bogaljica, manijačica, monstrumka itd. Jezik je, dakle, u ovim slučajevima sâm zaštitio dignitet ženâ bolje od bilo kakvih vanjskih feminističkih intervencija.
Pretjerivanja nisu dobra ni u jednom aspektu ljudskog djelovanja, pa ni jezička upotreba nije izuzetak od toga. Stoga - kad je upotreba moviranih femininuma u pitanju - treba naći neku razumnu sredinu. A ta razumna sredina, čini (mi) se, ispoljava se na dva načina: a) u izbjegavanju sistemski mogućih, ali stilski rogobatnih izvedenica za ženski rod; b) u rezervisanju imeničkih likova za ženski rod za konkretnu upotrebnu situaciju, dok bi se za opštu (neutralnu) upotrebnu situaciju koristile imenice muškog roda. To će reći, npr., da kad idemo kod neke konkretne osobe ženskog pola koja je direktor koristimo movirani femininum: ”Kuda ćeš?” “Idem kod direktorice Sanje na razgovor”. A da se, sa druge strane, npr. na vratima kancelarija stavljaju napisi u muškom rodu: direktor, sekretar, urednik, referent itd.
Pisac ovih redova svjestan je, naravno, činjenice da mnoge (radikalne) feministice neće biti zadovoljne ponuđenim prijedlozima za upotrebu ženskih likova određenih imenica te da će - i pored svih argumenata koji su izloženi u ovom članku - i dalje bespoštedno istrajavati na upotrebi moviranih femininuma u svakom kontekstu. No, to je već možda i dio ženske prirode o čemu pomenuti Robert Perišić, citatom iz čijeg romana Naš čovjek na terenu smo i počeli ovaj članak, na jednom drugom mjestu u tom svom djelu kaže sljedeće: ”Muškarci nisu dobri kupci (…) Žene su navikle na brojne ponude, one stalno odbijaju. Ženi ćeš prodati samo ono što ona hoće, a muškarcu možeš prodati svašta”. U nadi da ću (određenim) ženama - ovim što sam kazao - ipak prodati i nešto što one možda baš i ne bi htjele - stavljam tačku na ovaj članak.
Autor je profesor na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost, Cetinje
Bonus video:
