Kada je riječ o poređenju sa novozavjetnim likovima, Đukanović je, u nekoliko godina, prešao vrlo zanimljiv put.
Kada je bio objavio odlazak, onaj prvi, sjećete se vapaja, dirljivog jauka koji se začuo od jedne sijede glave: Primuse, Isuse, vrati se... I vratio se. Ili, u novozavjetnom duhu – politički vaskrsnuo. Nakon nekoliko godina, od Isusa je postao – Pilat. Što se to desilo? Kako se rasplamsala nagla i za dobar dio domaće javnosti “neprihvatljiva” ljubav sa Amfilohijem. (Mogu misliti kako će ga u magloidu raščerečiti zbog toga...)
Sama Đukanovićeva izjava – neka Crnogorska crkva sama riješi svoje probleme – bila bi sasvim normalna izjava političara u jednom sekularnom društvu, da ne postoji nekoliko zbunjujućih momenata. Naime, to govori čovjek čija je vlast itekako pomagala onoj drugoj crkvi, gradeći hramove, dopuštajući pravno nasilje, tolerišući odbijanje da se plaća porez...
Gotovo da sam osjetio sažaljenja kada sam vidio zbunjenost crnogorskih “tvrdih” patriota. To je ona ekipa koja stavlja apsolutni znak između Đukanovića i sudbine Crne Gore. Oni vjeruju, da je Milo jedini garant crnogorske slobode i nezavisnosti... Odbijaju da uvide realnost: da je Đukanović, svojom politikom i načinom vladanja, najveća moguća prijetnja i nasrtaj na Crnu Goru i njenu slobodu. Zapravo, on je jedini koji može dovesti u pitanje onu “vječnost” Crne Gore iz završnog stiha himne, koju, kako vidjesmo, čak i Amfilohije, odnedavno, može izgovoriti. Način na koji PR službe DPS-a (zvanične i nezvanične) pokušavaju začikivati crnogorske Srbe – evo koga voli Amfilohije – je prava mjera njihove duhovnosti. Šibicarske duhovnosti – koju ponajbolje ilustruju mentalne moći likova poput doktora Mugoše ili magistra Veljovića, sa sve njihovim uglednim intelektualcima...
No, ovu kvalifikaciju (“Pilat”) izgovorio je Ranko Krivokapić. Ako je u Vladi (i Đukanoviću) prepoznao Pilata, što, dovraga, čeka? On ima moć da “kazni” Pilata primjernom kaznom – “progonstvom” u tamne zone prošlosti. Gdje mu je i mjesto. Mada, Krivokapiću za ovu priliku i nije neophodna biblijska metaforika. Likovi i postupci o kojima govori više pripadaju pikarskom romanu, ili modernom noaru. Ali, i ovako je šef parlamenta prilično precizan: Pilat je već dvije hiljade godina neka vrsta oznake za političku moć koja surovo likvidira protivnike.
Ipak, kako su se rani hrišćani obraćali grčko-rimskoj publici, iz razumljivih, danas bi se kazalo – marketinških razloga, rimski likovi su prikazani u manje lošem svijetlu nego što biste očekivali od tadašnjih hrišćana, koji su, makar jednim dijelom, izvorno, bili i borci protiv rimske vlasti, nacionalni borci kako bi se to danas zove. Ipak, nakon univerzalističke intervencije Svetog Pavla (čovjeka koji je napravio hrišćanstvo kao “svjetski proces”) te oštrice naglo bivaju otupljene, a vizura se pomjera prema drugim stvarima. Otuda taj ambivalnetni osjećaj hrišćana prema vlastima. Htjeli su da se šire imperijom, a ne da budu etiketirani kao borci protiv imperije. To je rana faza onoga dvojstva – zemaljsko/nebesko koje će dobrim dijelom obilježiti hrišćanski diskurs u vremenima koja su uslijedila... Otuda onaj slavni detalj: Pilat na Isusov krst stavlja natpis - “Isus Nazarećanin, judejski kralj”. Na primjedbu jevrejskih sveštenika – da je trebalo da piše “(...) koji kaže da je judejski kralj”, Pilat daje čuveni odgovor: “Što pisah, pisah.”
Sjetite se kako je Pilat plastično prikazan kod Bulgakova, u “Majstoru i Margariti”. Ima migrenu, i čitav dijalog sa Isusom je tako sugestivan, da djeluje gotovo dokumentarno.
Ali, što je iza ove komedije sa naglo otkrivenom duhovnošću DPS-a? U određenom smislu, sve je na svom mjestu. Ovaj hram koji je počeo da se gradi devedesetih godina (u ono vrijeme) dobrim dijelom je finansiran novcem koji je tadašnja Pilatova (odnosno Đukanovićeva) vlada neštedimice sipala u ovaj projekat. Bio je to način da se makar djelimično “pacifikuje” SPC u Crnoj Gori. I sjećate se – nije ta kalkulacija bila bez osnova, Amfilohije je u podjeli DPS-a na Momirovo i Milovo krilo podržao upravo Đukanovića. Najveći dio toga novca nesumnjivo je poticao od glavne aktivnosti tadašnje Pilatove vlade – šverca. Tako da je, u jednu ruku, zaista pravedno da funkcioneri DPS-a igraju ovako značajnu ulogu prilikom njegovog osvećenja... Oni ovaj hram doživljavaju kao “spiritualnu Deltu”, što on u neku ruku i jeste. To je prava mjera njihove duhovnosti.
U Podgorici smo prije sedam dana imali, da nakon Bulgakova prizovem i Markesa – Jesen patrijarha. U množini. Ali, problem je što Crnoj Gori treba – Jesen (suton) patrijarha. U jednini...
Bonus video:
