Da li biste sjedjeli za istim stolom sa silovateljem? Ili čovjekom koji opravdava silovanje? Ili čovjekom koji ozbiljno kaže da bi počinio silovanje?
Standardi civilizovanog svijeta ne dopuštaju da se o svemu raspravlja, i zato uvijek mora postojati cenzura za određene teme, koje nisu stvar polemike. Ta cenzura je jednostavno mjera kulturnih standarda društva. Neopravdanost silovanja se ne može dovoditi u pitanje, i društvo ne može da toleriše one koji pokušavaju da to relativizuju, već se oni sami diskvalifikuju iz javnog života.
Tu je ključno pitanje u vezi afere “Snimak”, iako se čini možda da ove dvije teme nemaju dodirnih tačaka. Sve što čujemo od družine na tim snimcima jeste podsmijavanje društveno-političkim standardima koji bi trebalo da se podrazumijevaju u državi koja se deklariše kao demokratska.
Privilegovanost nekoga na osnovu njegove političke pripadnosti nije ništa drugo do fašisoidna praksa, a upravo to Čarter Jelić i maskote na snimku promovišu, a onda vrlo lagano opravdavaju svoje stavove kao da su pričali o džakovima krompira, a ne o građanima (mada bi se vjerovatno čovjek bolje osjećao da ga uporede sa krtolom, nego sa glasom).
Ugrožavanje civilizacijskih standarda rehabilitacijom fašisoidnih normi dovodi u pitanje funkcionisanje društva i to se rješava vrlo jednostavno – nema pregovora sa fašistima. Isto kao što ne bi tolerisali silovatelje, one što ih opravdavaju i one što ohrabruju silovanje, tako nema opravdanja za one koji smatraju i djeluju na osnovu uvjerenja da između ljudi ima kvalitativne razlike u odnosu na to kojoj partiji pripadaju.
Pa toliko otvorenog propagiranja bi se zastidjeli čak i “Obraz” i “Naši”, ali ne i mistici crnogorske političke scene.
Primitivna relativizacija da se radi o političkim stavovima kakvi se često mogu čuti i na Zapadu, u svojoj tezi izostavlja podatak da su oni koji viju te barjake u Evropi tamo gdje i pripadaju – na marginama njihovih političkih scena. Upravo onamo gdje su zaslužili odavno da budu i đuvegije iz vlasti, i opozicioni svatovi.
Akteri te orgijaške svadbe (da li bi se začudio neko da se uvede i Pravo prve noći) su vjerovatno najbolnije uvrijedili građane time što nisu htjeli ni da priznaju da su kazali ono što su svi čuli. Svi smo čuli da je diskriminacija osnov njihove političke musake (koju zovu programom), ali to je kodeks „nelegalnih preuzimača“ – niko neće da prizna.
Diskriminacijom i lopovlukom se direktno ograničava naša sloboda, i nikoga ne interesuje da li će je obezbijediti oni koji vladaju dvije hiljade i kusur godina, ili ovi drugi što nikad neće stići. Nikad, na vrijeme.
Slobode ima ili nema, ne možete imati malo slobode, kao što ne možete biti malo trudni. Zato je tužno da onaj koji pokušava da se izbori za sopstvenu slobodu, ne shvata da je ne može imati ako se bori protiv slobode za njemu jednakog.
“Ni po čemu se naše čeljade ne razaznaje kao po svojoj sklonosti da nasrće na slabije--đecu, žene, sirotinju, paradere--i da se povija pred silom--policajcima, ćatama, partijskim agentima”, napisa jedan moj mudri drug skorije i jednom rečenicom objasni kako sami sebi branimo slobodu.
Zato smo redovno i nagrađivani raznim fašizmima, od tjeranja iz centra svemira (Podgorice) od strane gradonačelnika, do toga da su promoteri vlasti oni koji čine ružičaste kulturne genocide.
Nije ni onda čudo što je neznanje i dalje vrlo seksi u Crnoj Gori, a javna retorika se oslanja na ono čime je fašizam u nas ogrnut. Natakaren zastavama, grbovima, himna (strofa ili strofe po izboru) je toliko glasna da se više ni između sebe ne čuju, dok je patriotizam plodna privredna grana. Pjongjang bi imao šta da nauči od Podgorice, to je sigurno, mada bi to vjerovatno i za njih bio kič.
Estetika kiča kojom se uzdiže kultura sive pamučne trenerke i dojč kafe samo produžava kulturni genocid i to se radi na perfidniji način i od onih koji su se hvatali za pištolj kad čuju riječ kultura.
Ali nije bilo očiglednijeg pokazatelja da se fašistička praksa gaji u Crnoj Gori od izjave Gospodara vremena (mada bliži Kaletu nego Doktora) da Skupština uvodi diktaturu.
“Na temelju svakog kvalitativnog populizma fašizam mora biti protiv “trule” parlamentarne vlasti”, zapisao je Umberto Eko. Uvijek smrdi na fašizam tamo gdje neki političar dovodi u pitanje legitimnost parlamenta i njihove odluke. Tako se i zakoni koje ta Skupština donosi relativizuju, da bi se čovjek osjećao nelagodnim, jer nikada nije siguran da li prelazi granicu dozvoljenog, i da li za njega važe ista pravila.
Principe obogaljivanja zakona smo takođe naučili od šahovskog velemajstora, još od vremena slavnih pohoda kad je utvrđeno da zakoni ne smiju da smetaju interesu države, do savremenog doba kada saznajemo da život ne teče po ugovorima.
Šta znači biti glup? Znati istinu, vidjeti istinu, a vjerovati u laž.
Bonus video:
