Naše javno mnjenje pretrpano je floskulama koje govore da su crnogorski građani indiferentni u odnosu na svoje probleme i da među njima nema dovoljno građanske neposlušnosti. Vladajuća elita o pobuni obično ima stav da je ona antidržavno inspirisana, a da sve socijalne probleme treba rješavati unutar institucija.
Kao posljedica toga stvara se atmosfera pasivnosti koja odiše opštim pesimizmom, pa je većina građana ubijeđena da do promjena u Crnoj Gori teško može doći. Zbog toga se „crnogorsko proljeće“ neće dogoditi u ulici Slobode ili ispred zgrade Vlade, već u kafićima, gdje će umjesto transparenata i ovacija nezadovoljstva, na meniju biti - dojč kafa ili mali esspreso. Za ovakvu situaciju odgovorni su mnogi faktori, a jedan od presudnih svakako je nesmjenjivost vlasti i vladalački staž naših “faraona“.
Kriza demokratije tako dovodi do krize institucija, a kriza institucija do urušavanja etičkih normi na kojima počiva jedna zajednica. Da stvar bude još gora, pobrinulo se i „Prokletstvo zaborava“, odnosno - DAMNATIO MEMORIAE (latinski izraz koji označava zabranu sjećanja, u smislu „protjeran iz javne uspomene“). U Rimskom carstvu to je bila vrsta posthumne kazne koju je izricao senat povodom izdaje ili neke druge državne krivice. Njen smisao zapravo je bio da se izbriše svaki trag sjećanja ili postojanja osobe protiv koje je kazna izrečena.
I dok su se Rimljani na taj način obračunavali sa veleizdajnicima i neprijateljima naroda, mi to u savremenoj Crnoj Gori radimo sa herojima slobodarstva i ličnostima koje zauzimaju posebno mjesto u Panteonu naših velikana. Kao jedan od od najupečatljivijih primjera za to, mogao bi se izdvojiti odnos prema ličnosti Žarka Marinovića.
Ovaj istinski borac za slobodu i ikona studentskog otpora potpuno je marginalizovan u sistemu našeg obrazovanja, pa mlađe generacije o njegovom liku i djelu ne znaju gotovo ništa. Isti je slučaj i sa medijima, koji jednom godišnje na nekoj sporednoj stranici pomenu (parafraziraću stihove našeg velikog pjesnika Lesa Ivanovića) “da je i on živio među nama”.
Žarko Marinović rođen je 20. jula 1911. godine u selu Očinići, kod Cetinja u siromašnoj seljačkoj porodici. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a gimnaziju na Cetinju. U toku srednjoškolskih dana upoznao se sa marksističkim idejama i aktivno učestvovao u rasturanju komunističkih letaka i organizovanju đačkih štrajkova.
Nakon završene gimnazije, odlazi na studije prava u Beograd, gdje se priključuje “Naprednom studentskom pokretu”. Žarkova aktivnost naročito je došla do izražaja u aprilskim demonstracijama 1936. godine povodom štrajka studenata protiv zavođenja univerzitetske policije. Tadašnja jugoslovenska vlada predvođena Milanom Stojadinovićem željela je da po svaku cijenu uguši ovu pobunu, koja je bila inspirasana idejama zabranjene Komunističke partije.
Kada je policija, potpomognuta članovima organizacije ORNAS (Organizacija nacionalnih studenata), pokušala da zaposjedne univerzitetske zgrade i spriječi štrajk, došlo je do sukoba, od kojih je najžešći i najtragičniji bio ispred zgrade Patološkog instituta Medicinskog fakulteta. Usljed obračuna između studenata i policije, jedan ornasovac po imenu Slobodan Nedeljković, nožem je napao studenta prava Jovana Šćepanovića. Žarko Marinović pritrčao je da odbrani druga, ali mu je Nedeljković zadao dva uboda kamom koja su bila smrtonosna.
Tako je Žarko Marinović poginuo i postao “simbol studentske borbe”. Dan njegovog stradanja – 4. april, proglašen je za Dan studenata, a on je svoje mjesto našao i u Aleji zaslužnih građana grada Beograda (1972). U komunističkoj eri jugoslovenske istorije puno se radilo na afirmaciji Žarkovog lika. Studentski dom u Beogradu nosi njegovo ime, svakog 4. aprila studenti i ugledni profesori Univerziteta posjećivali su spomen ploču sa njegovim likom, a obrazovno – kulturne institucije organizovale su veliki broj naučnih skupova posvećenih “idejama napredne studentske borbe”.
Starije generacije sjećaju se kako su kao srednjoškolci polagali vijence na Žarkov grob i prigodnim stihovima evocirali uspomenu na njega. Međutim, komunistička vlast trudila se da Marinovića predstavi kao borca za ideje Komunističke partije, a ne kao ikonu ideja slobode i bunta, odnosno studentske neposlušnosti. Da je kojim slučajem Marinović stradao kao ornasovac, vjerovatno da bi Nedeljković bio slavljen kao heroj.
Tako je Žarkova žrtva iskorištena u ideološke svrhe, a poznato je da svaka nedemokratska ideologija počiva na primjerima – kako se gine za ideju. Ipak, ono što se starim komunistima mora priznati jeste promovisanje ideja studentske borbe, pa makar ona bila i obojena.
Ovi naši novi komunisti (“demokratski” nastrojeni “socijalisti”, koji sa komunizmom imaju samo zajedničku viziju jednopartijskog uređenja države) ovu praksu nijesu naslijedili. Danas u Crnoj Gori nijedan studenstki dom ne nosi ime Žarka Marinovića, ne postoji nijedna njegova bista, nijedna ulica ili škola sa njegovim imenom. To je ostavljeno za fantomske investitore koji će Crnu Goru učiniti vrlo “konkuJentnom”.
Spremajući materijal za kolumnu, autor ovih redova odradio je u cetinjskoj gimnaziji početkom maja tekuće godine jednu anketu i došao do zabrinjavajućih rezultata. Ispitanici su bili maturanti koji od septembra polaze na fakultet. Na anketnom listiću nalazile su se fotografije Žarka Marinovića i Ljuba Čupića sa nekoliko pitanja. Od 100% anketiranih, niko nije znao da prepozna ovog prvog, niko nije znao kada se u Crnoj Gori obilježava Dan studenata i niko nije znao u čiju je čast i zašto uveden taj datum. (Ljubo Čupić je bolje prošao, pa ga je na neponovljivoj slici “koja je obišla svijet”, gdje ovaj crnogorski Če Gevara sa osmijehom gleda u smrt, prepoznalo 73% posto ispitanika).
Dakle, vidimo da je sistem našeg obrazovanja iz pamćenja potpuno izbrisao lik Žarka Marinovića, pa budući brucoši na studije odlaze “bezopasni i nenaoružani”. Ovaj čin zabrane sjećanja, podsjeća na riječi glavnog junaka iz romana “Praško groblje”, italijanskog pisca Umberta Eka: “Kada se budemo domogli vlasti iz programa za obrazovanje izbacićemo sve predmete koji bi mogli da uskomešaju mlade ljude, od njih ćemo napraviti poslušnu mladež koja voli svog vladara… Iz ljudske svijesti izbrisaćemo svako sjećanje iz prethodnih vjekova koje bi moglo da bude neprijatno za nas. Metodičkim obrazovanjem bićemo u stanju da uklonimo ostatke one nezavisne misli…”
I zbog toga što smo uvijek bili nesposobni da odamo počast svojim herojima, onda je izgleda neophodno da i dalje posmatramo kako to rade drugi. Svog simbola studentske pobune – Jana Palaha, koji se samozapalio u Pragu u znak protesta protiv okupacije Čehoslovačke od strane članica Varšavskog pakta - Česi su nakon pada komunizma posmrtno odlikovali bronzanim krstom, koji su uzidali na mjesto samozapaljenja pored Narodnog muzeja, obližnji trg preimenovali njemu u čast, dok je češki astronom Luboš Kohutek koji je napustio Čehoslovačku odmah nakon sovjetske invazije, asteroidu otkrivenom 22. avgusta 1969. godine, dao ime “Palah”. I sada, dok Palah putuje beskonačnošću Univerzuma, mi i dalje gazimo naše ikone, neumorno raspredajući o tome ko stoji iza bilo kog vida bunta kod nas – Crnogorci ili Srbi?
Žarko, izvini, jer ne znamo što činimo.
Bonus video:
