Nema nam spasa, sve brže ispunjavamo standarde da mala Crna Gora postane veliko psihijatrijsko odjeljenje. Sve lične frustracije i bolesti društva, od pojedinačnog siromaštva do zajedničke nam autokratije, prokuljaju kroz mržnju.
Dvije majke ubile su svoju djecu u razmaku od nepuna dva mjeseca. Nešto ranije, jedan dječak umro je od očuhovih batina. Bez obzira na to što se način na koji su zločini počinjeni i sve ono što im je prethodilo razlikuje, odjek tih tragedija u javnosti trebalo bi da bude isti. Ali, nije...
Je li moguće da smo zaista došli dotle da nacionalna odrednica postane dio činjeničnog opisa u optužnicama koje ljudi(?) napišu ili izgovore, prije nego što tužilac sroči onu zvaničnu. Ne mislim samo na društvene mreže, sledila sam se neki dan od dijaloga dvije mlade žene u lokalnom autobusu. A još više od rasprave među društvom za susjednim stolom u jednom kafiću. Da vam prenesem ne mogu, učinila bih veće zlo nego oni.
***
Edina Kastrati iz Plava bacila je svoju bebu u rijeku. Priznala je zločin. Dobiće i sudsku kaznu, mada ne vjerujem da može biti teža od one koju je sama sebi izrekla. Do potonje ure moraće da živi sa sjećanjem kako je ubila sopstveno dijete.
Prije nego što smo čuli njeno svjedočenje, prije nego što su ljekari proučili njeno psihičko stanje, javnost joj je presudila. Vezivali su je po trgovima, bičevali do smrti, razapinjali, bačali sa mosta, tukli, lomili joj kosti...
Mislila sam da me u ovom moralno posrnulom društvu ništa ne može iznenaditi. Ipak, bila sam šokirana monstruoznostima smišljenim za Edinu prije preporučenog strijeljanja ili vješanja. I to obavezno pred publikom, na javnom mjestu.
I ne, nije mi utjeha to što je mržnja uglavnom virtuelna. Zato što oni koji nas njome truju nijesu. Žive u našem komšiluku, idu s nama na posao, srijećemo ih u prodavnici i na ulici.
I rijetko reagujemo!
***
Niko iz države nije se glasnuo, niti pokušao da dozove razumu glasnogovornike mržnje. Umjesto njih, uradili su to Ljiljana Raičević i Ibrahim Čikić. Temeljno, ljudski i iskreno, ali uzalud. Opominjući da je lako presuditi onome ko učini zločin. Ali, kako izvesti pred sud državu, odnosno njenu vlast, zbog krivice za kreiranje ove naše užasne stvarnosti. Bježeći iz nje, u času rastrojstva i najstaloženije osobe mogu počiniti zločin, tako bar kažu psihijatri.
Oni će utvrditi u kakvom je stanju bila Edina na mostu. Za prethodne dane i godine, izgleda, nikoga nije bilo briga. Ta djevojka od 18 godina ima još jedno dijete, od 18 mjeseci. To znači da je prvi put ostala trudna sa 15 godina. Suviše mlada čak i za brak po izuzetnoj odluci suda.
Zar se trudne djevojčice toliko često srijeću u Plavu da zaposlenima u socijalnim službama nije palo na pamet da je posjete? Je li moguće da nijedan policajac, makar poslije dužnosti u kakvoj kafani, nije čuo za nasilje nad njom? Ili je prebijanje djevojaka postalo normalna pojava? Može li biti da se u malom Plavu ne zna za nešto što kroz veliku Podgoricu prostruji začas?
***
Taman kad je ovaj talas mržnje počeo da jenjava, krenuo je drugi. Ne povodom zločina, nego ruševina crkve Sv. Jovana Krstitelja u Svaču/Šasu. Odlično su mitropolitu poslužile da replicira gospodaru, koji je za ovu jesen najavio navodno jačanje crnogorskog nacionalnog identiteta.
Tokom kojeg će crkvena imovina biti savršen poligon za ujedinjavanje vjerske pastve na jednoj strani i partijske na onoj drugoj.
Ne može ovdje čovjek koji je napravio nekoliko ratova, upozoren je mitropolit relativno pristojno. Nije tu od koristi što su zemaljski zakoni na njegovoj strani. Zato što božji - koje uglavnom pominje o Božiću i Vaskrsu - pozivaju na mir na zemlji i među ljudima.
Da mu je bilo do mira, blagoslovio bi i one koji ga podržavaju i mještane koji se bune i - dostojanstveno otišao. Ali, on je tu bio drugim poslom i dobio tačno ono zbog čega je došao. Žestoke riječi nekolicine domaćina uživo i napetost među mještanima.
Plus najmanje dvojicu ostrašćenih na društvenim mrežama koji su u veliku Albaniju utopili ne samo mrtvi Svač/Šas, nego i živi Ulcinj. A onda je krenula rafalna mržnja “četnika” i “balista”. Bogom data da mitropolit i njegovi partijski sljedbenici stanu u zaštitu srpstva. A gospodar sa partnerima junački uzvrati odbranom manjina.
***
Tim opasnim nogometom nacijama dvojica najjačih igrača na našem političkom terenu već 30 godina jedan drugome održavaju moć. Samo se podanici nekad zakrve kao da su im vođe smrtni neprijatelji. Svački/šaski performans tek je jedan od onih koji slijede kako bi se nacionalne manjine i većine što masovnije utjerale u nacionalne stranke. Ili spriječile da iz njih odu.
Zato će prva meta biti koalicija Demokrata i URA. Aleksa Bečić je neodlaskom u Svač ponovo izdao Srbe, a Dritan Abazović u Šasu ostavio nezaštićene Albance. Nije, naravno, ta koalicija kapac da sama porazi vlast. Ali, sudeći po učestalim ofanzivama režima na nju, ideja koju nosi postala je opasna za, iznutra već uzdrmani, autokratski režim. Prije 20 godina dobro ga je protresla Narodna sloga, u kojoj gotovo da nije bilo pripadnika manjinskih naroda. U ovoj ih, na sreću, ima!
P.S. Ljubav mitropolita Amfilohija prema ruševinama ne iznenađuje me još od devedesetih. Posljednjih godina dođe mi da ga pitam zašto neku od svojih građevinskih operativa iz Podgorice ili Budve ne preusmjeri na te spomenike duhovnosti. Ionako je među preduzimačima on jedini jednako blizak i božjoj i zemaljskoj vlasti.
Bonus video:
