Sener Levent nema mobilni, ali zato ima spektakularno pamćenje i više kaktusa. Sjedi pravo - to je potrebno za početak ovog teksta - za svojim pisaćim stolom, na kom u oči upadaju tri stvari, koje će kasnije igrati ulogu: staromodni ekran na kom se vide slike sa kontrolnih kamera, pa kiparska zastava te jedan majmun. Naravno ne živi, nego velika replika, veličine šake, od obojene plastike. Sem toga, na Leventovom pisaćem stolu su još dva kaktusa. Oni jesu pravi, ali u ovoj priči ne igraju nikakvu ulogu, zbog čega ih možemo mirno ignorisati.
Zastava, ekran, majmun - prije nego što će o njima pričati, Levent govori o nastanku Evrope. Što se desilo, ako mu smijemo vjerovati, u jednu srijedu prije 21 godinu: „Prvo izdanje 'Evrope' sam objavio 17. septembra 1997. i uskoro potom postao trn u oku režima“. Prije svega, od početka se turska vojska veoma ljutila zbog lista, kaže Levent. I to izgovara tako, da bude jasno koliko ga to raduje. Levent je turski Kirpanin. Prije puno godina je studirao novinarstvo u Moskvi - što mu se i danas vidi, kažu njegovi dušmani. Pa čak i prijatelji, ali to je već jedna posve druga priča. Na turskom sjeveru od 1974. godine podeljenog ostrva Kipar, Levent je danas sveopšte poznat, poput opečaćena magareta: tako se u turskom kaže za nekog ko je poznat kao šareni pas, kako kažu Njemci.
Poneko ga i voli, mnogi ga mrze. Možda i ima na Kipru ljudi koje za njega boli briga - ali takve sretali nismo. „Razlog što smo stalno izloženi napadima je jasno pozicioniranje našeg lista“, pretpostavlja Levent. „Mi jasno i glasno kažemo da su sjeverni dio Kipra okupirali Turci“. Ko tako nešto kaže, a turski je Kipranin, taj može biti siguran da će privući puno pažnje. Puno ljudi na Kipru, čiji je maternji turski, ne doživljavaju Tursku kao okupatora nego kao silu zaštitnicu. A taj pogled na stvari je prije svega raširen među više hiljada dođoša iz Turske. Njih su tokom proteklih decenija različite vlade u Ankari dovukle na Kipar i tamo naselile.
Uz to dođe i oko 30.000 na ostrvu stacioniranih vojnika turske armije. Koja je tu od 1974, kada je Turska zaposjela Sjeverni Kipar, u namjeri da zaštiti turske Kiprane koji su se osjećali ugroženim zbog kiparsko-grčkih nacionalista. Grčko-kiparski ekstremisti, uz podršku vojne hunte u Atini, htjeli da izbore povezivanje bivše britanske kolonije Grčkoj. Iako je ustav iz 1960, kojim je Velika Britanija svoju nekadašnju bazu otpustila u nezavisnost, takvo pripajanje izričito bio zabranio. Ustav, koji je i dalje formalno na snazi, umjesto toga je predviđao široku podjelu vlasti između grčkih i turskih Kiprana. Ali, grčki nacionalisti su htjeli ostrvo samo za sebe. Pa su počeli kampanju, kojom su htjeli da miniraju ustav.
Ali i Turska je prekršila svoju riječ, kaže Levent: „Navodno je turska armija 1974. došla na Kipar ne bi li vaspostavila ustav iz 1960. Ali to obećanje nikad nije ispunila“. Umjesto toga, turska okupacija Sjevernog Kipra je 1983. i formalizovana. Vođa turske narodne grupe Rauf Denktaš je, uz podršku Turske, proglasio sopstvenu državu turskih ostrvljana: „Tursku Republiku Sjeverni Kipar“. Nju je priznala jedna država priznala - Turska.
Levent nema baš neko najbolje mišljenje o ulozi Turske na Kipru. Planskim naseljavanem Turaka iz Anatolije - i ostalih krajeva Turske - su turski Kiprani u međuvremenu, naime, postali manjina u sopstvenoj domovini. Levent želi da Kipar bude opet nepodijeljeno ostrvo, kao prije 1974. Njegov radni sto je zbog toga demonstrativno ukrašen jednom malom zastavom Republike Kipar. Koju inače nigde na sjeveru ostrva ne možete da vidite, iako je nekad davno kreirao upravo jedan turski Kipranin. Ona pokazuje bakarnu siluetu ostrva na bijeloj pozadini sa dvije grančice masline. Tu zastavu Levent želi da vidi ponovo i to svuda po svojoj domovini, ne samo na grčkom jugu ostrva. Sa samoproglašenom državom Sjeverni Kipar i Raufom Denktašom, njenim u međuvremenu upokojenim osnivačem, nikad nije imao dobar odnos - na to podsjeća majušni majmun na radnom stolu. „Denktaš nas je izveo pred sud zbog našeg kritičkog izvještavanja. Proces je okončan 1999: naravno, našim porazom. Sud je Denktašu dosudio najveću odštetu ikad u istoriji naše štampe: 200.000 dolara.“
Ko samo i površno baci pogled na Leventovu kancelariju, taj može lako da shvati da njegov list nije imao ni najmanju šansu da ovu kaznu plati. Redakcije je smještena u jednom skromnom, iznajmljenom stanu u turskom dijelu Nikozije. Kompjuter i namještaj su stari. Pošto „Evropa“ nije mogla da plati, Denktaš je poslao svoje ljude da pokupe namještaj iz redakcije: „Ama sve su ponijeli, čak i moju stolicu. Konfiskovali su i našu štampariju.“ Najgore je bilo što je „Evropa“, do potpunog izmirenja duga, morala sve što zaradi da uplati Denktašu. „Stoga smo morali da osnujemo novu firmu i promijenimo ime našeg lista.“ Od „Evrope“ je trebalo da nastane „Nova Evropa“. Ali, vlasti to nisu dopustile. Ime „Evropa“ nije smjelo uopšte više da se pojavi u naslovu lista. A onda se desio decembar 2001. Tada je Sener Levent svom listu iz protesta dao ime koje nosi do danas: „Afrika“. U imenu, tamo gdje je slovo „i“, čuči jedan mali majmun, isti kao na Leventovom stolu. Za koga taj majmun stoji, tj. čuči, čitaoci sami moraju da odluče. Levent kaže: „Želio sam ovim imenom da izrazim to da mi pripadamo Evropi, ali i da živimo u afričkoj situaciji. Nama vlada zakon džungle.“ Što nešto malo zvuči i rasistički ili afrikofobno. To Levent već osjeća te odmah dodaje da je Sjeverni Kipar zaostaliji danas od puno zemlja Afrike. Pa ni stoga nije korektno nazvati jednu sjevernokiparsku novinu po Evropi.
Izjavama poput ove je Levent svako malo protiv sebe okretao svoje turske zemljake. I to ne samo na Kipru. Početkom ove godine mu je uspjelo da isprovocira i Erdogana lično. To je bilo 21. januara, poslije upada turske armije u sirijsku provinciju Afrin. Naslovnica „Afrike“ tog dana: „Još jedna okupaciona operacija Turske“. Čime se htjelo reći da Turska, poslije okupacije Kipra 1974, stremi još jednoj novoj okupaciji.
Takva naslovnica bi u Turskoj bila nezamisliva. Glavni urednik, koji bi je dopustio, brže bi se našao u apsani nego što bi uspio da slovo po slovo sriče riječ „terorizam“. No, u turskom dijelu Kipra su slobode i dalje puno veće. Erdogan tamo nema tako puno moći kao u Turskoj. Stoga je turskim novinarima na Sjevernom Kipru moguće da ga otvoreno kritikuju.
Ali ni Erdogan ne sjedi skrštenih ruku, nego je poduzeo da i Sjeverni Kipar stavi pod svoju kontrolu. Što se vidjelo tog 21. januara. Turski predsjednik je tog dana bio u posjeti industrijskom gradu Bursi, u Turskoj. Tamo je održao jedan govor na kongresu ženskog pokreta svoje vladajuće partije AKP. Neko ga je, izgleda, uputio u naslovnicu „Afrike“ jer je Erdogan pomenuo u svom govoru. On se ispljuvao po „vulgarnom“ listu, koji se usudio da turski pohod u Siriji označi kao okupaciju: „Kakav je to nemoral, kakva je to drskost !“ Predsjednik je pozvao svoju „kiparsku braću“ da daju „neophodni odgovor“.
Erdoganovoj kiparskoj braći nije trebalo dva puta reći. „Sljedećeg su se jutra skupili u masama pred našom zgradom i vikali 'Allahu akbar'. Kad su prve kamenice poletjele na naše prozore, još sam mislio da će policija uskoro intervenisati. Ali kamenje je počelo da pada kao kiša a policija je samo gledala“, sjeća se Levent. Pominje i smrtni strah u redakciji. „Mislim da su bili došli da nas poubijaju. Čuli smo kako dolje viču: 'Spalite ih!' A policija ništa nije preduzela da ih spriječi.“
I stvarno ipak samo zahvaljujući hrabrom angažmanu umjerenog sjevernokiparskog narodnog vođe i predsjednika Mustafe Akinčija je tog dana spriječeno prolivanje krvi. Akinči je bio taman u sjevernokiparskom parlamentu, koji je u istoj ulici, preko puta. „Vidio je šta se ovdje dešava i pitao policiju zašto ne interveniše.“ Levent i Akinčiju ima što da primijeti, ali u ovom slučaju hvali predsjednika: „On je demokrata. Iako ne dijeli naše mišljenje, stao je ispred nas. On je branitelj slobode mišljenja.“
Od ovog slučaja u januaru su se pojedine stvari u „Africi“ promijenile. Nema više ploče sa imenom firme na zgradi. Samo pored zvonceta jedna mala riječ ukazuje na to šta se krije iza neupadljivih vrata na prvom spratu, lijevo iza stepenica. Na monitoru, na svom pisaćem stolu, Levent može da posmatra slike kontrolih kamera i da vidi ko dolazi. Što mu u slučaju ozbiljne opasnosti i ne bi pretjerano puno pomoglo. To on i sam zna. Ali zna takođe da, osim neprijatelja, ima i puno podržavalaca na ostrvu: koji dan poslije napada na „Afriku“, u kojem je sudjelovalo nekoliko stotina nasilnika, u turskom dijelu Nikozije došlo je do velikih demonstracija solidarnosti. Na hiljade turskih Kiprana je izašlo na ulice i demonstriralo za pravo „Afrike“ da ne ljubi Erdogana. Vrlo je vjerovatno da većina demonstranata ne dijeli Leventovo krajnje kritičko pozicioniranje prema Turskoj, jer njegovi pogledi nisu većinski za turske Kiprane: prije puno godina, kad je bio kandidat na predsjedničkkim izborima na Sjevernom Kipru, dobio je jedva 1% podrške. Ali demonstrantima nije bilo važno da li se slažu sa Leventovim mišljenjem ili ne. Oni su ustali da turski dio Kipra ne bi završio kao Erdoganova Turska. I sjevernokiparsko pravosuđe je reagovalo: više predvodnika napada na „Afriku“ su pohapšeni i osuđeni na višemesečne robije. A Levent je čak podigao i optužnicu pred sjevernokiparskim sudom protiv Erdogana: „On je bitni podstrekač“. Redakcija „Afrike“ je samo ozbiljno shvatila svoje pravo na slobodu mišljenja. „Ali ti nisu mogli da trpe našu slobodu mišljenja i na mig diktatora Turske, naređenjem Erdogana, mobilisali su se protiv nas.“
Levent se brine da bi još gore moglo da se desi. Rastući broj turskih doseljenika u ukupnom stanovništvu na Sjeveru, krajnje aktivno predstavništvo AKP u turskom dijelu Nikozije, u posljednje vrijeme u puno kvartova grada sa ponudom kurseva Kurana, rastuća religiozna mobilizacija lokalnog seoskog stanovništva - za Leventa su to sve znaci da raste zavisnost Sjevernog Kipra od Ankare.
„Dođoši u međuvremenu imaju čak i sopstvenu partiju, koja je odmah osvojila dva mjesta u sjevernokiparskom parlamentu. Ako im uspije da ujedine stanovništvo pridošlo iz Tuske, mogli bi i da preuzmu parlament“, plaši se Levent. Sem dođoša, kao drugi talas turskog uticaja, na Sjeverni Kipar je stigao i veliki kapital iz Turske. Novi luksuzni hoteli i kazina su skoro svi u vlasništvu Turaka. „Sa njihovim stanovništvom, njihovim kapitalom i njihovom armijom su ovdje etablirali totalnu kontrolu. Pa sad idu ulicama i viču Allahu akbar.“ Na Kipru toga ranije nije bilo.
Ali „Afrika“ će i dalje objavljivati ono, što njena redakcija smatra istinom: „Turski Kiprani trebaju da razumiju da ih 1974. nisu spasili. Oni, koji su tada ovdje došli, su okupatori.“ Većina njegovih turskih zemljaka to drugačije posmatra, priznaje i sam Levent. Oni žele da turska armija ostane na ostrvu. „Razlog za to je osjećaj krivice“, pretpostavlja Levent. „Ja to nazivam sindrom Raskoljnikov.“ I Rodion Raskoljnikov je - poslije dvostrukog ubistva u „Zločinu i kazni“ Dostojevskog - živio u stalnom strahu da će njegovo nedjelo biti otkriveno. Slično je i na Kipru. „Ovdje se 1974. desilo puno ratnih zločina. Turski Kiprani nose krivicu - zato i žele da na njihovim kapijama stražari turski vojnik.“ No, prava prijetnja nije eventualna osveta grčke strane, nego Turska. Pri čemu Kiprani vlast Ankare uopšte ne moraju da trpe. „Mi smo građani države, članice EU. Mi smo građani Evrope.“ Njegov list će se stoga uvijek zalagati za to da turski Kirpani zadrže svoju nezavisnost. „Tako je bilo od prvog dana, kad smo objavili prvi broj“, kaže Levent o vremenu kad se „Afrika“ još zvala „Evropa“.
Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ)
Prevod: Mirko VULETIĆ
Bonus video:
