Pa, ljudi moji, je li to moguće... Kao da sam čula vrisak Mladena Delića kad sam shvatila da je Crna Gora jedina zemlja na svijetu čija nacionalna televizija nije htjela da prenosi čak ni finale svjetske lige u kojem pobjeđuju nacionalni reprezentativci.
Nijesam nešto ponešena za sportom, poznaje mi se, ali rado pogledam vaterpolo kad igraju naše ajkule. Još otkako su, prvi put poslije svih onih ratnih i poratnih zastiđa, učinile da se ime Crne Gore konačno može s ponosom izgovoriti pred cijelim svijetom. Sportskim, naravno, rejting nam u drugim oblastima nešto i nije porastao.
E, baš te ajkule ponovo su bile najbolje. I pjenila je voda u bazenu. I Crna Gora je krenula kao u onoj himni... Samo što mi o tome pojma nijesmo imali dok se neko iz Mađarske nije sjetio da javi. Iako Javnom servisu uredno dajemo novac da nam takve vijesti prenosi uživo.
***
Što ćemo sad sa onim optužnicama protiv Andrijane Kadije i Vladana Mićunovića za izdaju nacionalnih interesa? Jesu li oni spriječili profesionalce iz oslobođene rtcg.depees.kraj da preuzmu signal iz Budimpešte? Ili su v.d. patriote na naše ajkule potpuno zaboravile, zanesene trijumfalnim slavljem oslobodilačke vojske u Kolašinu. Poslije kojeg jedino možemo da se kolektivno postrojimo i primamo saučešće.
To ponižavanje najboljih svjetskih vaterpolista prošlo je gotovo bešumno. Ako se u protest ne računa to što je Andrija Popović oštro zatražio hitnu smjenu svih članova Savjeta. A ne može se računati, sve dok u parlamentu kolaborira sa onima koji su počistili nepodobne iz tog istog savjeta.
Ne glaskaju se ni navijači povodom prvaka svjetske lige. Ali se zato zamalo poklaše zbog prvenstva u fudbalu. U kojem smo toliko jaki da uopšte nijesmo učestvovali.
***
Kad god vidim izliv nacionalističkih strasti tzv. navijačkih grupa, sjetim se da je i raspad velike SFR Jugoslavije premijerno najavljen na sportskom terenu. Prenosi utakmica, naročito fudbalskih na kojima su navijači najratoborniji, bili su i tada izloženi pogledima miliona.
Ne brinite, neću o fudbalu, znam što ne znam. Nego o Omeru Barjaktariju, mladiću iz Ulcinja. O kojem znam samo toliko, sa fejsbuka. Postavio je neke fotografije koje svjedoče o nemaru lokalne vlasti. Ostalo ne razumijem, nažalost!
Pola života provela sam u bratstvu i jedinstvu, ali tek kad sam se prije 3o godina suočila sa javnom mržnjom prema Albancima zapitala sam se zašto u školi nikad nijesmo učili njihov jezik, kad oduvijek živimo zajedno. Možda bi nam tako bili bliži njihovi običaji i kultura, možda bismo se bolje poznavali, možda bi...
Možda danas anonimusi, u masi vjerovatno heroji a pojedinačno sinje kukavice koje nemaju hrabrosti ni da se potpišu, ne bi sa toliko zločinačke strasti krenuli u ofanzivu na Omera. Niti bi on, zbog radovanja jednom golu, postao “ološ, sotona, bubašvaba, čobansko pašče”. U množini, naravno, ne kriju oni da to misle o cijelom narodu...
***
A, što je to tako strašno uradio Omer? Proslavio uspješan šut fudbalera Šaćirija. Švajcarskog reprezentativca sa Kosova. I pored čestitke poređao orla i tri zastave - albansku, kosovsku i švajcarsku. Na fejsbuku, ne na ulici, mada meni ni to ne bi zasmetalo. Kao što mi ne smeta kad se srpske i hrvatske pobjede, ukoliko nijesu protiv crnogorskih sportista, slave uz trobojku sa dvoglavim orlom i šahovnicom. Na salvu mržnje, uzvratila sam pitanjem koju su zastavu postavljali crnogorski navijači kad su naši fudbaleri davali golove za Italijane. Ili srpski i hrvatski, kad neko njihov donese pobjedu strancima. I jesu li se ikad sjetili da uz nju stave i obilježja zemlje za koju igraju ti sportisti. Omer jeste...
Probala sam pedagoški da djelujem, da objasnim kako su sve susjedne države jednako bliske. Oglasio se i mladi Cetinjanin porukom da svi navijamo za nekoga kad ne igraju naši... Uključio se i Predrag Nikolić, Omerov i moj prijatelj, koji je te “kobne” noći bodrio Srbe. Nije bilo spasa, jedna navijačka fejsbuk objava postala je međudržavno pitanje života i smrti. Sve dok neko nije napisao da nije Omer pregovarao o priznavanju Kosova, nego Aleksandar Vučić...Na to nije bilo komentara...
***
Naravno da Omer nije bio meta samo zbog kosovsko-srpskih odnosa, nego mnogo više zbog ovih naših, unutrašnjih. Kad se napiše, anonimno naravno, “kako nam Bečić uvali Albance, da ih glasaju Srbi, blago nam u pamet”, onda je to opasna poruka i Aleksi i biračima da se drže podalje od Dritana Abazovića i pokreta URA. Zato njenom odborniku Omeru Barjaktariju, tek pri kraju pisanja saznadoh taj partijski detalj, nije dozvoljeno da poređa zastave čak ni u virtuelnom svijetu. Ali liderima nacionalnih stranaka jeste, i to u vrlo realnom životu.
Zato i gospodaru izuzetno prijaju napadi na pripadnike manjinskih naroda u građanskim strankama. Kad god osjeti da je vlast klimava, mržnja postaje najbolji saveznik...
P.S. Svjedočićemo tome već od jeseni. Za kada je, na onom predizbornom guvnu pod Orlovim kršem, zakazan početak odsudne bitke za crnogorski nacionalni identitet. Od koje me hvata strah. Naročito kad se sjetim posljedica identitetske borbe prije ravno trideset godina. Koju je predvodila ista ova vlast, samo je nacionalni predznak bio drugačiji.
Bonus video:
