Bogatstvo

U mom djetinjstvu bio je popularan vic koji se, dakako, pričao polušapatom. To je onaj govorni modus koji se ne može razumjeti van konteksta nekadašnjih političkih okolnosti – sagovornik bi ne toliko utišao glas, koliko se povjerljivo posagnuo prema vama. Kaže vic, a riječ je o drugoj polovini sedamdesetih, recimo – Zašto je propala Turska carevina? Da su harač zvali samodoprinos ne bi nikad propali, glasio je, tadašnji, odgovor. I, odista, valja komunistima, onim starim, nepresvučenim, odati priznanje za kreiranje novogovora koji je katkad nadmašivao i maštu pisaca, čak i onih najpesimističkijih. Zamislite perverznost ideje da namet na plate „radnih ljudi“ zovete – samodoprinos. Što je, prije svega, već na nivou riječi, odabira nominacije, stvar postavljalo kao inicijativu, ideju samih radnih ljudi, a koja je još i doprinos opštem dobru... Izgleda da je vrijeme da lideri i ideolozi DPS-a kada se zalijeću u nove poreze i namete, malo prelistaju i lektiru iz pionirskih dana. Možda dobiju ideju o nekom novom „samodoprinosu“.

No, očito je da priče o porezima uvijek aktiviraju gomilu energije kod sagovornika – primijetio sam da svi imaju neke ideje, a jedino što se podrazumijeva u svim elaboracijama je da je aktuelna namjera vlasti – katastrofalna. I odista, mora da to nešto znači – sve te inicijative djeluju kudikamo logičnije od Vladinih predloga. Naravno, takve priče su svuda vrlo prisutne i značajne – u zanimljivom tekstu Antona Markoča u ovom broju Arta pročitaćete kako ta problematika izgleda kada se analize poduhvate ugledni američki filozofi...

Čerečenje plata – ionako smiješnih – zapravo je potez očajnika. Koje čak ni to očajanje neće gurnuti prema pravom bogatstvu – koje, nema ko da “pokaže”, budući da oni koji treba da ga “pokažu” su istovremeno i vlasnici toga bogatstva. I, pri svemu tome – svi znaju za to bogatstvo, ali ono postaje neka vrsta onih “kozjih ušiju u cara Trajana”: to se ne izgovara, iako svi vide.

Ali, meni je ovdje usred tih priča bio zanimljiv jedan domaći mislilac.

“Kada bi neko mogao da nam pokaže bogatstvo u Crnoj Gori, čijim bi se zahvatanjem mogli riješiti problemi u ekonomiji, zar mislite da bi Vlada propustila to da uradi? Nažalost, tog bogatstva nema i zato moramo posezati za onim što je realna ekonomska osnova za rješavanje finansijskih i ekonomskih problema”.

To kaže čovjek koji je cio vijek zarađujući državnu platu došao do toga da ga stranci procjenjuju kao jednog od nekoliko desetina najbogatijih političara. Vještina, dakle, sigurno postoji. Samo – kakva i koja?

Ali, možda zaista postoji bogatstvo, ali koje se ne može oporezovati, jer je, recimo nelegalno, ili izvan legalnih tokova novca. Pa se, recimo, oporezuje na drugom mjestu, i od drugih “poreskih” organa, kada se spremaju crni fondovi za izbore i slično... Đukanović kaže - “kada bi neko mogao da nam pokaže bogatstvo”, a, po svemu sudeći to bogatstvo bi lasno moglo da pokaže državno tužilaštvo da ga ima. Ali, tužilaštvo ima druge zadatke. I vrhunski ih obavljaju. Po cijenu personalnih potonuća koja bi bila intrigantna čak i za literarnu obradu.

No vratimo se bogatstvu kojeg nema, pa je neka vrsta one Andrićeve Jelene, žene koje nema... Izjavu Đukanovića moguće je tumačiti na dva načina. Ili je Milo postao mudrac, filozof, pa je shvatio da bogatstvo nisu stotine miliona eura... Da je bogatstvo u nečemu drugom? Možda uskoro možemo očekivati zen frakciju u DPS-u? Ili, masovno pridruživanje Bafet-Gejtsovoj inicijativi od strane domaćih tajkuna? Uostalom, mnogi ne samo crnogorski već regionalni tajkun bi sada radije da je go kao miš nego da je obučen kao Mišković.

Možda tajkune ovdašnje pohodi duh samospoznajne pokore, pa krenu putem duhovnog prosvjetljenja... Tu bi moglo biti zanimljivih rezultata – recimo za svaku nesreću koju je donijela njihova pokvarenost i pohlepa odluče da podignu po univerzitet. Ili vrtić. Morali bismo da dovodimo studente i djecu iz okruženja koliko bi mjesta bilo... No, ta vrsta samo-pokore malo je vjerovatna, složićemo se. Iako mi se sviđa ideja o zen frakciji. Možda bi se i Lukšić konačno prepoznao u tome.

Ako to nije značenje Đukanovićeve izjave onda je – falsifikacija. Zašto? Zašto bi sada bilo važno da se vjeruje da u „Crnoj Gori ne postoje bogatstva“ koja je moguće dodatno oporezovati? Zaključite sami. Uostalom, možda je to objašnjenje zašto moraju da se uvoze međunarodna i provjerena bogatstva poput Svetog Žerara Milotočivog...