Koliko i šta Milo Đukanović još treba da uradi i kaže, a da Crnogorci to ne dočekaju pokorno? Biraju između dva zla preko dvije decenije i raduju se manjem, ravno tome da su čašćeni životom.
Na izborima ga većina nagradi za to što "ne vidi i ne čuje". Čemu onda čuđenje kada premijer i prvi DPS-ovac kaže da nema bogatih u Crnoj Gori koji bi mogli doprinijeti spasavanju države od bankrota? Da to bude ozvaničeno, a Đukanović da tvrdi da nema bankrota, većina u Crnoj Gori bi vjerovala da država nije dotakla dno.
Osim onih koji su svjesni da je u ekonomskom smislu odavno posrnula. Sve ostalo je čupanje iz blata. Preko srednjeg sloja i siromašnih građana.
Oni što su se obogatili preko državne imovine, najviše zahvaljujući vezama sa Đukanovićem, ne treba da pomažu državi više od onih što nemaju novca ili imaju da preguraju mjesec. Dosta je, očigledno, što su finansijski moćnici "velike patriote". Kada bi se patriotizam mjerio punjenjem sopstvenih džepova i računa u inostranstvu preko državnih resursa i potencijala. To je recept za valorizaciju na crnogorski način.
Premijer treba samo da pogleda oko sebe, posebno u podgoričkom kafiću zvanom MIP, u kojem je često, i vidjeće one koji su se obogatili preko noći. U poziciji je da može da provjeri (potvrdi) koliko imaju najbliži njemu.
Može da žmuri, a vidio bi da su žestoko iznad prosječnog građanina koji svako malo plaća greške vladajuće koalicije u vođenju ekonomske politike (koje je kriza samo produbila). Ili će reći da je demagogija i to što evropske bogate zemlje uvode više poreske stope za bogatije građane. U Crnoj Gori, ipak, najviše vole i najlakše im je da udaraju po najbrojnijima - siromašnima i tankušastom srednjem sloju.
Premijeru je demagogija da dodatno oporezuje vlasnike džipova, jahti, vila, one sa više kuća i stanova i koji su komšije svih u Podgorici, Budvi... To ne bi uticalo na spasavanje budžeta, ali bi mjesečne takse od po euro na električna brojila, telefonske kartice, kablovsku televiziju, od čega se budžetu mjesečno slije 1,2 miliona. Rješenje je 12 miliona preko dodatnog poreza na plate iznad 480 eura (720 bruto), a nije da natjeraju koncesionare da plate dug od 12 miliona eura.
Da se godinama trošilo više nego što se stvaralo, priznao je i premijer Đukanović. I zbog toga će mjere Vlade da osjete svi, osim bogatih kojima takse po euro ne znače ništa, a odbijanje od moćne plate neće ni osjetiti. Ne smeta većini penzionera, nezaposlenih, radnika koji su ostali bez posla i otpremnina i omladine.
Prihvataju svaku odluku ćutke, premijeru s ljubavlju: plate skoro duplo niže od minimalne mjesečne potrošačke korpe, poslodavci će odlučiti hoće li dodatni porez prevaliti na smanjenje zarada, skupa hrana, cijena struje, koja će od avgusta da bude i viša i značajno će preći 9,5 centi po kilovat-satu sa PDV-om...
Većina u Crnoj Gori bi objeručke prihvatila i porez na disanje (PND). Ako im premijer objasni da su razlozi za neuvođenje PND-a puka demagogija, pokorno bi prigrlili i to rješenje. Možda bi zamjerili što bi odluka podrazumijevala da se bogatijima naplaćuje po nižoj poreskoj stopi. Na to rješenje bi, izvjesno je, amandmanski djelovao Krivokapićev SDP i pobjedonosno saopštio da se izborio da se svima naplaćuje ista stopa poreza na disanje. Tu sigurno ne bi htjeli progresivno.
Bonus video:
