Evropska zajednica je za predsjedavajućeg Mirovne konferencije o SFR Jugoslaviji izabrala lorda Pitera Karingtona, bivšeg generalnog sekretara NATO pakta, ranijeg ministra spoljnih poslova u Vladi Ujedinjenog Kraljevstva, kojom je rukovodila Margaret Tačer i predsjednika Doma lordova britanskog parlamenta. Sa ovlašćenjima Evropske zajednice, lord Karingron je sazvao Mirovnu Konferenciju o Jugoslaviji, koja je otpočela sa radom u Hagu 7. septembra 1991. godine. U radu te Konferencije sudjelovali su predsjednici i predstavnici republika, faktički već bivše, SFRJ, te predstavnici Predsjedništva SFRJ i njene vlade, čiji je dio, oličen u dr Branku Kostiću, od ranije, kontrolisao ondašnji neprikosnoveni lider Srbije Slobodan Milošević.
Na toj konferenciji usvojena je „Deklaracija o mirnom razrješenju jugoslovenske krize“. Haška konferencija održala je, potom nekoliko plenarnih zasijedanja.
Lord Piter Karington predložio je plan za razrješenje jugoslovenske krize, koji je predviđao međunarodno priznanje suverenosti i nezavisnosti jugoslovenskim republikama, koje su dobile mogućnost da slobodno, nakon toga, odluče, da li će i kako će, formirati labavu asocijaju nezavisnih i suverenih država. Na zasijedanju Mirovne konferencije u Hagu (18. oktobra 1991) Predsjednik Predsjedništva RCG, mr Momir Bulatović, sa prijethodno pribavljenom saglasnošću i ovlaćenjima Skupštine RCG da to učini, prihvatio je Karingtonov mirovni plan, a isti su prihvatili i predsjednici svih republika-članica već faktički bivše SFRJ, izuzev Srbije i njenog predsjednika Slobodana Miloševića, koji je taj plan odbio.
Pod raznovrsnim, brojnim i ozbiljnim prijetnjama i prisilom Slobodana Miloševića i eksponenata njegovog režima, generala, odanih mu političara, te medijskog pritiska, hajke i satanizacije postupka Momira Bulatovića u Hagu 18. oktobra 1991, uslijedilo je, uskoro, povlačenje Bulatovićevog potpisa sa Haškog dokumenta lorda Pitera Karingtona, predsjedavajućeg Mirovne konferencije o Jugoslaviji. Nakon odustajanja republičke vlasti od namjere da Crna Gora postane suverena i međunarodno priznata država, kako je bilo predviđeno Karingtonovim mirovnim planom, bilo je jasno da će vlast DPS-a nastaviti da djeluje onako kako je i djelovala do rečenog “haškog izleta” i tamošnje (trenutno lucidne, t.j., kratkotrajne), epizode ondašnjeg Predsjednika Predsjedništva Crne Gore. Bilo je, dakako, evidentno da će, nakon odustajanja od ranijeg potpisa Momira Bulatovića (njegovim amandmanom, podnijetim po nalogu Slobodana Miloševića, na Haški mirovni sporazum - 31. oktobra 1991), vlast DPS učiniti sve da Crnu Goru nastavi da drži kao taoca i da će je u budućnosti (kao što je bilo i godinama prije) učiniti žrtvom velikosrpskog ratnog i osvajačkog projekta “Svi Srbi u jednoj državi”. Postaće, uskoro, realno i očevidno, da je režim jedinstvenog DPS-a u Crnoj Gori (u kojemu je druga violina bio Milo Đukanović, iza Momira Bulatovića), odlučio da svjesno, namjerno i planski, njoj odrekne, oduzme atribute stvarne državnosti i samosvojnosti; da je faktički pripoji Srbiji, pod skutom autokratskog režima Slobodana Miloševića.
Poslije sastanka Haške konfrencije (18. oktobra 1991), strah, kukavičluk i ponovni pristanak na marionetsku ulogu u odnosu na beogradski vladajući establišment, zavladali su u redovima vrha republičke vlasti u Crnoj Gori. Nakon Bulatovićevog “uzleta“ u Hagu, uslijedio je ponovni i teški pad Crne Gore, pod rukovodstvom pučističkih “AB revolucionara”. Zapravo, kako je opravdano i tačno onda tvrdio žurnalista Željko Ivanović“haškim ‘ispadom’ ‘januarska mladost’ Crne Gore pokazala je da zna prepoznati interes države koju vodi, ali je kasnijim reteriranjem potvrdila da za veće uzlete treba ne samo znanja već i hrabrosti”. Prema ocjeni novinara i člana redakcije “Monitora” Željka Ivanovića, Momir Bulatović i Milo Đukanović su, slijepo slijedeći Slobodana Miloševića i njegovu siledžijsku politiku, izveli i sebe “i što je najgore Crnu Goru na slijepi put. Zavadili su vjekovima dobre komšije, otjerali istinske prijatelje i saveznike, doveli na ključna mjesta (prije svega u medije) mediokritete, utapajući sjaj crnogorske posebnosti u sivilo svetosavske osrednjosti. Da sve to nijesu zgriješili, danas se ne bi tako usamljenim, a još manje nemoćnim, osjećali. Milošević im ne bi mogao prijetiti blokadom, armija pučem, a tzv. srpska opozicija u Crnoj Gori, nekakvim građanskim ratom” (Željko Ivanović, “SOLO ILI SAO”, “Monitor”, Podgorica, od 15. novembra 1997 str. 7).
Na zasijedanju Haške konferencije (18. X 1991.), svi predsjednici jugoslovenskih republika (izuzev predsjednika Srbije Slobodana Miloševića), prihvatili su i potpisali Karingtonov mirovni plan. Učinio je to u ime Republike Cne Gore i njen predsjednik Momir Bulatović.
Prema pisanju uglednog beogradskog nedjeljnika “NIN”, u Hagu su “svi su, uključujući i Momira Bulatovića, prihvatili predlog, osim Slobodana Miloševića koji je zamerio lordu što “potezom pera” ukida jugoslovensku federaciju umesto da prihvati njen kontinuitet. “Bulatović će uskoro biti oslobođen svojih funkcija”, rekao je potom Henriju Vajnensu, Karingtonovom pomoćniku. Bulatović nije oslobođen funkcija, ali je, pod pritiskom rukovodstva Srbije, naknadno stavio amandman na Karingtonov predlog po kome nema raspada Jugoslavije, mada ostaju sloboda izlaska iz nje i sloboda ostanka u njoj, kao i njen kontinuitet”. (Citirano prema: “Dvopartijska federacija”, “NIN”, Beograd, br. 2566, od 2. marta 2000).
Tada najbliži saradnik Slobodana Miloševića, Borislav Jović, predsjednik Socijalističke partije Srbije (1991-1992, potom njen potpredsjednik do 1995.) i Predsjednik Predsjedništva SFRJ (1990-1991), političar eksponirane velikosrpske orijentacije, u svom dnevniku, objavljenom u autorskoj knjizi pod naslovom “Poslednji dani SFRJ” (“Politika”, Beograd, 1995.) objašnjava što se zbivalo nakon Bulatovićevog potpisa, stavljenog na mirovni plan lorda Pitera Karingtona, kao i to i kako je, potom, rukovodstvo Republike Crne Gore faktički i formalno primorano da odustane od tog dokumenta o prijedlogu i modusu razrješenja jugoslovenske krize. Jović detaljno opisuje postupak disciplinovanja rukovodstva SR Crne Gore tokom nekoliko dana u kalendarskom finalu oktobra 1991.
Naime, u Dnevniku za 23. oktobar 1991. Borislav Jović navodi:
“Zbunjujuće i dramatično je delovala činjenica što je Momir Bulatović 17. oktobra 1991. u Hagu, na konferenciji o Jugoslaviji, prihvatio predlog lorda Carringtona i ostavio Srbiju na cedilu. Dan uoči konferencije u Hagu, Branko Kostić mi je rekao: “Crna Gora će podržati predlog lorda Carringtona!!” Kad je to izgovorio, pogledao sam ga nevericom, kao da se zafrkava. Rekao sam mu da ne priča takve šale. On je veoma ozbiljno ponovio ono što je upravo rekao. Rekao sam mu da bi to bio najpodmukliji nož u leđa Srbiji i njenom rukovodstvu i da dobro promisle šta rade. Iznerviran, napustio sam njegovu kancelariju, prosto ne verujući.Odmah sam otišao kod Miloševića da pripremimo stavove za Hag. Ispričao sam mu ove gluposti. Nije mi verovao. Mislio je da su neozbiljni. U nekoliko pokušaja da dobije Bulatovića telefonom Milošević ne uspeva. “Nema kraj sebe telefon, u sali je!” Zamislite! (A neće da se javi.). Dobijamo telefaks stavova Crne Gore. Crni stavovi. Tek tada se javlja Momir Bulatović. Uporan, ne može se ništa promeniti. Šokirani smo. Na sednici PSFRJ na kojoj se raspravlja o dokumentu Carringtona uzimam reč i obraćam se Kostiću: “Iako ste se vi u Crnoj Gori izjasnili pozitivno, ovde ćemo vas preglasati...” Međutim, Branko je imao isto mišljenje kao i ja. To je značilo da se ne slaže sa Bulatovićem već s nama i da je sukob bio unutar crnogorskog rukovodstva”.
(Citirano prema: Predmet Slobodan Milošević/IT-02-054), IZJAVA NA OSNOVU PRAVILA 89 (F), BORISAV JOVIĆ, Potpisano u Hagu 16. novembra 2003).
Potom B. Jović u Dnevniku, zapisuje, pod datumom 28. oktobar 1991. - sljedeće:
“Milošević i ja smo razgovarajući ocenili da je stav Crne Gore za nas od prelomnog značaja. Dok se to ne utvrdi, ništa neće biti jasno. Dovedena je u pitanje cela naša politika zasnovana na koncepciji da Jugoslavija postoji dok god bar dve republike žele da je očuvaju. Verujemo da bismo lakše njih srušili nego što bismo izgradili novu valjanu političku platformu za dalju samostalnu akciju. To nam najmanje odgovara, ali drugog izlaza nema.”
(Citirano prema: Predmet Slobodan Milošević/IT-02-054), IZJAVA NA OSNOVU PRAVILA 89 (F), BORISAV JOVIĆ, Potpisano u Hagu 16. novembra 2003.).
Dalje, dan docnije (29. oktobra 1991.) Bora Jović u Dnevniku opširno bilježi:
“Razgovori sa Crnogorcima. Slobodan, Bakočević i ja, Momir, Milo, Risto Vukčević i Branko Kostić. Započeo je Branko Kostić. Rekao je da moramo raspraviti gde se nalazimo posle stava Crne Gore u Hagu i posle njenog stava prema vojsci. (U Hagu je Crna Gora zauzela stav suprotno Srbiji, da prihvata potpuni raspad Jugoslavije, a svoje vojnike pozvala da se vrate sa fronta iz Krajine.) Moramo znati da li imamo državu, Predsedništvo, JNA ili smo se rasturili. Od toga zavisi i naš rad u Predsedništvu.
Slobodan je rekao da ima dva pitanja od kojih zavisi sve.
Prvo je odnos Crne Gore prema vojsci. Ako oni nastave da napadaju vojsku i da se s njom konfrontiraju, pala je i koncepcija o postojanju Jugoslavije i cela naša politika.
Drugo je pitanje pregovora u Hagu. Ta je stvar, po njemu, jednostavna. Crnogorci treba da daju amandman na tačku 1. Sporazuma, da ostane tekst da republike koje to žele, mogu postati samostalne i suverene države, ali da se doda da republike i narodi koji žele, mogu nastaviti da žive u federativnoj državi. Time bi ostvarili potrebnu korekturu u Hagu i u javnosti. Ponovio je više puta da mi ne vršimo pritisak, ali molimo da nam jasno kažu: da ili ne, da bismo se ravnali.
Govorili su Risto, Milo i Momir. Svi u istom pravcu: nije problem u njima. Ne treba sumnjati u to da narod Crne Gore želi sa narodom Srbije; to će se i na referendumu pokazati. Oni imaju ogromnu podršku u parlamentu i narodu. Neprihvatljivo je da ih neko naziva izdajnicima. Problem je što Srbija neće da ratuje. Oni su bili za rat, ali ako Srbija neće, onda nema druge nego prihvatiti predloge za mir. Osporavaju da ti predlozi nisu dobri, iako podrazumevaju potpuno rasturanje i likvidaciju Jugoslavije.
Smatraju da se mogu poboljšavati, ali u osnovi su prihvatljivi. Napadaju Armiju. Vojska radi šta hoće, ne pita gde šalje njihove rezerviste, sada vrši miniranje kasarni u Crnoj Gori!! Itd.
Dugo smo se ubeđivali. Dovoljno jasno smo im stavili do znanja koliko će biti krivi za stanje koje može nastati.
Bakočević im je postavio otvoreno pitanje: imali ste razgovor sa Hrvatima, Italijanima, Austrijancima... možemo li znati šta su vam nudili?
Bulatović je rekao sledeće:
Nemamo šta da krijemo. Rekli su nam da ćemo biti na ličnoj dobiti, da će naša partija biti tretirana kao demokratska, da ćemo dobiti pare za razvoj Crne Gore, da ćemo dobiti Prevlaku mirnim putem, a da Crna Gora neće trpeti blokadu ako do nje dođe protiv Srbije.
Naravno, rekao je Bulatović, mi nismo prihvatili plan Evropske zajednice (Karingtonov plan) zbog toga, nego iz ličnog ubeđenja.
Rastali smo se u potpunoj neizvesnosti. Postignut je nekakav dogovor da se Crnogorci sutra odluče i kažu svoj konačni stav, a da vojska dotle sačeka”.
(Citirano prema: Borislav Jović, « Poslednji dani SFRJ », Beograd, 1995., i “Dvopartijska federacija”,“NIN”, Beograd, br. 2566, od 2. marta 2000).
U dnevničkim zapisima (30. oktobar 1991) Borislav Jović svjedoči:
“Slobodan je načinio tekst amandmana koji bi Crna Gora trebalo da pošalje u Hag. Suština je da oni koji hoće da izađu iz Jugoslavije mogu, a oni koji hoće da ostanu u Jugoslaviji, takođe mogu. Dakle, nije obavezan raspad. Čitav dan su se natezali Momir i Slobodan, ne više o sadržaju, nego o postupku. Sloba traži da to Momir predloži u Hagu, a Momir hoće da to učini Sloba, a on da se saglasi na konferenciji. Na kraju ga je Sloba “ubedio”. Bulatović je to na kraju prihvatio i obećao da ga prosledi. Valjda nešto ide nabolje”. (Citirano prema: Borislav Jović, “Poslednji dani SFRJ”, Beograd, 1995 i “Dvopartijska federacija”,“NIN”, Beograd, br. 2566, od 2. marta 2000).
Vlast DPS-a u Crnoj Gori, na čelu sa Momirom Bulatovićem, Milom Đukanovićem i prof. dr Ristom Vukčevićem, podlegla je i, suštinski, kapitulirala pod pritiscima režima Slobodana Miloševića i njegove moći. Momir Bulatović je prihvatio da se odrekne svog potpisa sa Haškog dokumenta i da, u ime vlasti RCG, na čijem je bio čelu, ponižavajuće pristine da opet nastavi onamo gdje je doskora stao za tren - da djela kao marioneta Slobodana Miloševića. To su, tada, lančanom reakcijom, učinili, slijedeći Momira Bulatovića, i predsjednik Vlade Crne Gore Milo Đukanović i ostali zvaničnici ondašnje republičke vlasti u Crnoj Gori.
Mr Momir Bulatović, uz saučesništvo njegovih najbližih saradnika (među kojima je bio i Milo Đukanović), odustali su, od ranije date (Bulatovićeve) saglasnosti i potpisa na Haški dokument. Zapravo, Momir Bulatović je, u ime Crne Gore, 31. oktobra 1991, slijedeći nalog S. Miloševića, podnio amandman na Haški dokument, u kojemu je istaknuto da je odluka Crne Gore takva da se budući odnosi jugoslovenskih republika temelje i na “zajedničkoj državi ravnopravnih republika i jugoslovenskih naroda koji, na osnovu prava na samoopredjeljenje, žele da ostanu u zajedničkoj državi”. Konkretno, “predstavnici Crne Gore zatražili su da se u haški dokument za razrješenje jugoslovenske krize, pored opcija stvaranja nezavisnih republika i njihove slobodne asocijacije, uključi i mogućnost opstanka zajedničke jugoslovenske države za one narode i republike koje to žele”. (“Pobjeda”, Titograd, god. XLVI, broj 9311, petak, 1. novembra 1991, str. 9., “Ključni amandman Crne Gore”.).
To je značilo da je vlast DPS u Crnoj Gori, predvođena Momirom Bulatovićem, odlučila, pod prisilom beogradskog režima i njegovih instrumenata moći, da odustane od toga da Crna Gora postane suverena i međunarodno priznata država (kako je bilo predviđeno Karingtonovim mirnovnim planom - Haškim dokumentom) i da sudbinu Crne Gore neporecivo (s)veže u nepriznatoj i međunarodno izolovanoj državnoj tvorevini, faktički jedinstvenoj državi sa Srbijom, pod skutom Slobodana Miloševića. To će se faktički i formalno dogoditi 1. marta, odnosno, 27. aprila 1992, kada je nastala velikosrpska “SRJ” (ili “Srbogora”), koja je obezličila Crnu Goru, njen subjektivitet i identitet.
Bonus video:
