Jeste fudbal veličanstvena igra, nepotrošiva kao poezija... Šah na zelenom pravougaoniku.
Za moju generaciju svjetska prvenstva u fudbalu bili su, kao kod Helena Olimpijade, način da se mjeri vrijeme. U mom slučaju - sve je počelo Njemačkom 1974. Sa predigrom: majstorica u Frankfurtu, i gol Katalinskog čuvenom Iribaru. Iz drugog pokušaja, neodbranjivo. A prije toga - atinska drama i gol Karasija u 90. minutu protiv Grka, da bi se uopšte izborila ta slavna majstorica sa Španijom. A kada je počelo prvenstvo... svi smo otkrili Krojfa, majstora paundovske imaginacije. Pele, viskomodernistička ikona, već je bio minuo.
Kasnije su dolazili Kempes i Rensenbrik, Sokrates, Falkao, Franseskoli, Rosi, Maradona, Bađo... Svako prvenstvo ostavilo je makar jednu „ikonu“ majstora.
Ovakva takmičenja su u značajnoj mjeri profilisala osjećaj povezanosti u savremenom svijetu. Ideja jedinstvenog svijeta mnogo bi sporije zaživjela bez velikih sportskih takmičenja. Gdje su, uostalom, još sve države, bez obzira na realnu političku ili ekonomsku moć, ravnopravne, ili bar relativno ravnopravne u nadmetanju koje ima jasna pravila. Samo u sportu.
U modernom svijetu sam koncept države je toliko problematizovan, transformisan, doveden u pitanje, da se čini da jedino još ima smisla u sportu...
Na koncu, neka fudbal i duh nadmetanja koji ova igra sobom nosi pojasne sljedeće pitanje. A to pitanje je izuzetno važno za današnju Crnu Goru.
Da li je ideal crnogorske političke elite - društvo bez opozicije, bez kritičara vlasti i bez glavobolje za vladajuće. Društvo bez svog dijalektičkog impulsa... A kada jedno društvo izgubi taj presudni impuls, ono što vodi naprijed, onda uvijek slijedi - orgija stagnacije i propadanja.
Nakon preostalih smjena ili pripremnih radova za smjene baš tako izgleda. Ne znam da li je u bilo kakavom nezavisnom tijelu, organu ili forumu u ovoj državi ostao iko ko nije igrač vladajuće partije? Uzgred - ovaj Savjet javnog servisa trebalo bi da se samoukine zbog nepodnošljive blamaže.
Zanima me - kada to postignu, a blizu su, ili su već postigli, ko će biti kriv za ovakvu stvarnost? Ili, vjeruju da će do tada ovdašnji građanin izgubiti moć da vidi. Ili bar da shvati o čemu se radi.
Ta nezajažljivost je naprosto fascinantna. Malo im je i apsolutna vlast: bilo bi dobro da neistomišljenici sasvim nestanu.
Je li moguća fudbalska utakmica koju igra samo jedan tim?
Da bi se sve ovo shvatilo na pravi način, a u duhu aktuelnih dana - zamislite fudbalsku utakmicu u kojoj se od jednog tima očekuje da samo simulira prisustvo - onaj drugi tim, pak, stalno i razumljivo, pobjeđuje. Ne samo da simulira prisustvo - centrira, pomaže, asistira suparnicima - i na veselje svih (samo jedna) mreža puna. Takav koncept utakmice ubio bi čak i ovu vraški žilavu igru, koju već stopedeset godina ništa ne može osporiti niti usporiti.
Kako svakodnevno gledati majstore a živjeti ovaj beskrajni, samoporađajući diletantizam?
Ali ni sa „majstorima“ nije jednostavno. Argentina je, preksinoć, pokazala goleme limite situacije kada tim jednog igrača, jednog od igrača, doživljava kao božanstvo. Božanstvo nije pomoglo: prije ili kasnije to se desi, svakom božanstvu. Ali, mediji su objavili - nema raskola u svlačionici Argentine...
I Đukanović je objavio da nema nikakvog raskola u njegovoj partiji. Mora da je odahnulo bar pola Crne Gore. Doduše, tako uvijek kažu selektori ili kapiteni... To se od njih očekuje, jednako nakon pobjede kao i nakon poraza.
Ali raskol je kao preljuba - što više demantujete, ljudi vam manje vjeruju.
Bonus video:
