„Ovuda, Žerar“, bila bi sjajna prva replika za neku vodviljsku igrariju. Poslije takvog poziva – sve je moguće.
Valja, prije aktuelne priče, i prije svega, biti pravičan: riječ je o jednom od najvećih glumaca Evrope.
Kakav je to bio Sirano! Sjećate se pjesnika sa ogromnim nosom, velemajstora stihova i mačevanja. Stvorio ga je Edmon de Rostan, „Sirano de Beržerak“, herojska komedija u stihu, istovremeno apoteoza vještine, svake, ali prije svega pjesničke. Sjećate se dvoboja koji prate stihovi, a svaka strofa se završava istim stihom, objašnjenjem: „Probošću te gade, na kraju balade“. I tako i bude. Dvoboj koji se istovremeno odvija na sceni i u pjesmi.
Ili, Bertolučijev „Novecento“, mladi Depardje i mladi De Niro, jedan od najboljih evropskih filmova svih vremena.
Takođe, nisam voljan ni onoj medijskoj demagogiji koja će sada da se zgražava nad činjenicom da čovjek napušta svoju zemlju zbog poreza. Ali, ako mu je porez od 75 procenata previsok, a zaista tako zvuči, složićemo se, zašto nije, kao recimo francuski (i gotovo svi drugi) teniseri prešao u Monako, već je napravio jednu vrstu kontinentalnog teatra u koji je uključio Belgiju (gdje se prvo zaputio), pa Rusiju (odakle mu je, imperatorskom milošću, stigao pasoš), i Crnu Goru, gdje je stvar predstavljena pomalo nespretno, ali, to ne znači manje istinito. Podsjetimo, Depardje prvo kaže da mu je rečeno da je Crna Gora na prodaju. Gdje mu je to rečeno? U Rusiji, naravno, očito da tamo imaju razloga da vjeruju da je baš tako. I da li im je za zamjeriti? Rusi su novom baćuški Žeraru Reneoviču Depardijevu samo kazali ono što oni dobro znaju. Ovako izgleda da taj crnogorski pasoš ide gratis uz ruski, možda je to neki takav aranžman, ko zna.
Ali, moram priznati da je pomalo nejasna i neobična pozicija crnogorskih političara, premijera i razigranog ministra-vodiča. Da vidimo. Za koga (ili što) je Depardje idealan ambasador Crne Gore? Da li oni Depardjea vide kao „podršku“ crnogorskom evropskom putu? Da li misle da će „naši partneri“ u Briselu pasti na tjeme kad vide kako se Crna Gora zakitila čovjekom koji je iz te Evrope utekao – ne sviđa mu se porez, legitimno, ali on je utekao kod Putina. A u posebno je dobrim odnosima (kako vidjesmo u zanimljivom tekstu iz Špigla) sa Putinovim Malim od Čečenije, Kadirovom. U takvom – prirodnom – društvu, Đukanović upravo izgleda onako kako ga opisuju, i to najživljim bojama, njegovi najžešći kritičari. Izgleda kao da se Crna Gora sprema za pristupanje Putinovoj Evropazijskoj uniji, a ne EU, zar ne?
Ipak, čitava predstava izgledala je nepopravljivo provincijski. Čuli smo, tako, i da je on „običan čovjek, kao i Bred Pit“, što god to značilo. Čuli smo što je jeo i pio, vidjeli i u kakvom je biranom društvu bacio pogled na „našu prelijepu zemlju“. Klasični kolonijalni diskurs, sa onim dirljivim natrunama XIX vijeka, mislim, crnogorskog XIX vijeka, a to vam je po evropskom vremenu granica XVI i XVII vijeka.
Sjećam se i Pamele, i Klaudije, ali, to je žanrovski čisto. Pameli njen žanr piše na čelu. Svi drugi – od Breda i Anđe do Džegera, bili su klasična postavka te priče: slavni u našoj „divljoj ljepoti“, pa su i one pamtljive epizode – poput lude vožnje za Bredom Pitom – bile „pripadajući“ naratriv. Gdje je razlika?
Depardje je veliki glumac, ali ne vjerujem da su crnogorski glavari baš ljubitelji njegovih filmova. Ko je od njih gledao Bertolučijev film? Ili Sirana. Vjerovatno je samo ministar kulture zaista znao nešto o njemu. Depardje ovdje dolazi kao biznismen koji je od nezadovoljstva porezom u svojoj zemlji, napravio kontinentalnu operetu. I to ozbiljan ugostitelj i poslovni čovjek – kaže da je do sada svojoj državi platio 140 miliona eura poreza. (Svaka mu čast, reče Milo.) Suma je odista golema. I sigurno nije većim dijelom zarađena od umjetnosti.
Ali, taj i takav, dakle - biznismen Depardje, danas je, zahvaljujući svemu tome, i očito svojom voljom (Oprosti Sirano, posa je posa) – postao jak antievropski i antiljevičarski znak. Kao takav izazvao je simpatije Putina. Kadirov u njegovoj (u bilo čijoj) biografiji već je dovoljno bizaran podatak, a tu, u tom Žerarovom „krugu povjerenja, ljudskog i poslovnog“, nalazi se, kao što vidjesmo, i Đukanović. Biznismen Đukanović.
U takvom kontekstu, ministar kulture i ne može izgledati drugačije nego kao vodič i šef dvorskog protokola.
Ko misli da je Crnoj Gori danas potreban takav antievropski znak? I zašto?
Ili, u najkraćem: „Spasiba, boku“, kako bi to, na lijepom crnogorskom, rekao Žero Žagin. Omiljeni glumac Putina, Kadirova, Đukanovića...
Galerija
Bonus video:
