Smak

Već to što čitaš ovaj tekst, dragi Čitaoče, znači da smo – pretekli. Evo nas konačno i u najzapostavljenijem datumu ove godine – 22. decembru.

Ako ste realista, ili cinik, danas je to slično, sjetićete se, nije davno bila 2000. godina. I vrlo slične priče. I tada je bilo “gusto“. Oće-neće. Biće skoro propast sveta. Tako se zvao film Saše Petrovića iz 1968.

Piše Žorž Dibi (“Vitez, žena, svećenik”) da je ipak najluđe bilo uoči dolaska nove 1000. godine. Ljudi su tada vjerovali bez uzmaka – crkva je bila jedini medij, pa možete zamisliti kako im je bilo. Nekoliko godina uoči jubilarne godine mnogi ljudi po ondašnjoj Evropi nisu čak ni sijali i obrađivali zemlju, uvjereni da dolazi Kraj vremena, da će nebom zaploviti ogromna barka za pravedne koja će ih odvesti u obećanu zemlju itd... Poslije se umiralo od gladi. Pa vjeruj crkvi...

Danas se ova, u biti hrišćanska koncepcija, u duhu vremena “pojačava“ impulsima iz drugih kultura, što daljih i nejasnijih to bolje. Priča sa majanskim kalendarom prije svega je lijep primjer moderne konstrukcije globalnog medijskog mita.

Kao što je, u jednom sloju, i svjedočanstvo jadnog nivoa javnog prosuđivanja. Ideja da kraj bilo kojeg od mnoštva kalendara na svijetu nešto znači prilično je arogantna. Ali i budalasta. Kalendar je ljudska konvencija, koja već od visine sa koje je skočio Baumgartner nema nikakvo značenje. Kao da Vrijeme zna što je Kalendar.

Ali, s druge strane, nekoga bi mogla zbuniti strast, gotovo radost kojom ljudi hrle u ovakve priče. Povremeno je izgledalo kao da se čeka neka vanredna, iznenadna Nova godina.

A odakle sve počinje? Možda od same činjenice da smo smrtna bića te nam je time dat diktat mišljenja kraja? Mi ne umijemo da mislimo vječnost – to može poezija, ali razum ne.

Književno najzanimljivi tekst Novog zavjeta (uz nenadmašnu poeziju Himne ljubavi i literarno vješt i zanosan dualizam Jevanđelja po Jovanu) svakako je Apokalipsa, ili Otkrivenje Jovanovo. Neproziran, krajnje divalj tekst, riječ koja se otima i igra sa razumijevanjem. Neukrotivo štivo. Vjerovatno zbunjuje mnoge hrišćane, ton toga spisa svakako odskače od opšteg novozavjetnog tona.

U Deridinom ogledu “O apokaliptičnom tonu usvojenom nedavno u filozofiji“ nalazimo da je grčko apokalypsis “prevod derivata hebrejskog glagola gala“. U čarobnoj deridijanskoj igri pre-vođenja saznajemo da je osnovno značenje apokalypto (otkrivam, raskrivam, odajem – pokazujem) bar dijelom oslonjeno na pokrivanje golotinje. Andre Šuraki značenje riječi sublimira u “podizanju vela sa stvari“, pri čemu se pod stvari misli na “polni organ muškarca ili žene“. Ali, pazite kako su zanimljivi putevi riječi: jedno od značenja je i “podići kosu sa uva, da bi se čula neka tajna, skrivena riječ, da bi se nešto prišapnulo“.

Priča je dijelom slična i u našem jeziku. Naime, prva riječ iz izraza Smak svijeta (smak – svršetak, kraj, propast) u najbližem je srodstvu sa riječi smaknuti, smaći, “trgnuvši skinuti“, iz koga je izvedeno drugo značenje - “pogubiti, uništiti“. Do skidanja vela poklapamo se sa drevnim Grcima, ali, onamo gdje oni šapuću na uvo kod nas se ubija.

Ipak, danas je smak svijeta prije svega popkulturalni fenomen. Omiljena filmska premisa. U domaćoj književnosti, ubjedljivo najluđi kraj svijeta naći ćete u priči jednog kalviniste. Mislim, naravno, na Aleksandra Bečanovića i priču o smaku svijeta iz knjige Opsjednutost (2009).

Ovih dana na kablovskim kanalima mogli ste gledati američku TV seriju o brojnim porodicama koje se najozbiljnije pripremaju za kraj svijeta. Prave se zalihe, izlazne strategije... Mislio sam da će biti bizarno, ali, poslije izvjesnog vremena postaje dirljivo. Oni zaista žive tu neveselu stvarnost, uvjereni kao i oni od prije hiljadu (i kusur) godina.

Jehovini svjedoci imaju možda najzanimljiviji koncept Smaka svijeta. Oni, naime, tvrde, da je Smak svijeta počeo još 1914. godine, i da ga odavno živimo. Ovdje je možda zgodno primijetiti da apokaliptična retorika u sebi ima nešto antimodernističko, i nije slučajno izabrana godina duhovne i političke vododjelnice (1914) kakva je bila ova Hobsbaumova “granična godina”.

Svijet očigledno postaje sve napornije i neosjetljivije mjesto. Mjesto u kojem apokaliptična retorika djeluje sve manje bizarno.

Ali, evo jednog prilično apokaliptičnog podatka: u 2012. godini u svijetu je ubijeno (smaknuto) 88 novinara, a tome treba dodati i 53 “novinara amatera” (misli se na blogere, uglavnom). Nekoliko stotina novinara danas čami po zatvorima.

Uznemirujuće, zar ne. Ali, taj podatak ste pročitali negdje pri dnu novinske strane, budući da je glavni prostor otišao na priču o Smaku svijeta. A kad svijet već propada, ko će misliti o drugim stvarima...