Od početka čistke u Javnom servisu ostao mi je nejasan samo jedan detalj. Zašto vlast, koja je vrhunski unaprijedila sve što joj ide na polzu - od šverca i pljačke do širenja mržnje - ni za jotu nije promijenila metode rada Službe koja ju je ustoličila prije tri decenije. Laže, spletkari, podmeće i prijeti jednako primitivno kao na početku.
Tada je, u vrelo ljeto ‘88, šaptačkim i ostalim diverzijama utjerivala srpstvo u sve narode i narodnosti. Da ne pominjem radničku klasu. Koju je na ulice izvodila zbog plata, a doma vraćala sa džepovima punim Svetoga Save. Začudo, ne obećavajući odmah obnovu nemanjićkog carstva. Nego Dušanovog, koje je bilo nekoliko puta manje i od Titove Srbije. U iste opanke, najavljivala je i veliku Srbiju - koja bi zauzela bar tri puta širu teritoriju.
Nije tu bilo logike, ali puk je nasio. Isto kao što sad guta mantru o oslobađanju Javnog servisa od političkog uticaja tako što će ga zauzeti komesari iz depeesa. I o državnom udaru koji su lideri domaćih Srba organizovali da bi poubijali svoje pristalice. Plus Mila Đukanovića, najviđenijeg među njima. U tu svrhu unajmili su pet-šest Srba iz Srbije, iskusnih terorista koji su se izgubili već kod Autobuske. I dvojicu Rusa, kojima godinu i po ne mogu da potrefe prezime.
***
Tako vam je to kad vlast poslije 30 godina započne reverzibilni proces - utjerivanje crnogorstva u one čija se kolebljivost već jednom isplatila režimu. Potpuno nelogično čak i za državne nacionaliste u pokušaju, prati ga širenje naprasne ljubavi prema manjinama. Do kojih depees toliko drži da imam osjećaj kako bi ih najradiije đuture deportovao, kad mu ne bi falila dva-tri glasa u parlamentu. Vlast koja je ustoličena uz stihove “Slobodane, pošalji salate, biće mesa, klaćemo Hrvate” i “Muslimani crni vrani, crni su vam došli dani”, nije ni mogla da se promijeni bez strogih i dugoročnih kazneno-popravnih mjera... Nažalost, vođe nikad nijesu završile u zatvoru, niti je njihova partija ikad bila u opoziciji...
***
Možda zato i nije bilo potrebe za osavremenjavanjem metoda udbaškog rada. Zbog toga i sjednice Savjeta RTCG-a neoprostivo liče zloglasnim sastancima aktiva Saveza komunista u Pobjedi tokom ‘88. i ‘89, u organizaciji AB revolucionara. Kakvo je to iživljavanje bilo! Od oktobra do marta trajalo je bjesomučno isljeđivanje glavnog urednika Moma Šljukića. Ko mu je rekao da su na lokalnom mitingu AB-ovci klicali “Hoćemo Ruse”? Kad su oni, naivni i neuki, samo tražili gusle... Zašto tvrdi kako je “buđenje naroda” vrlo opasan projekat. Potezali su i “dokaze”, neki novinari dolazili su mu na kafu sa uključenim diktafonom u džepovima...
Do kasno u noć, mjesecima je trajao taj istražni postupak na partijskim i redakcijskim sastancima. Ređale su se optužnice za izdaju crnogorskih nacionalnih interesa, oličenih u caru Lazaru i Slobodanu Miloševiću. Što je žešće on odbijao da podnese ostavku - to je iživljavanje bilo sve gnusnije.
*** Neđe usred hajke, i sama sam nenamjerno dodala još jednu tačku toj optužnici. Glavni urednik odabrao je mene da gostujem u zajedničkoj emisiji svih osam jugoslovenskih radio-stanica. Nije mi dao nikakva uputstva, niti je on bio takav urednik, niti bih ja poslušala i da jeste.
Prvo, a ispostaviće se brzo da je i posljednje, pitanje glasilo je - kako je govor Slobodana Miloševića odjeknuo u Crnoj Gori... Krvavo, odgovorila sam kratko... Domaćin iz beogradskog studija pokušao je nekako da se ogradi... Mislite, u žargonu krvavo, koleginice... Ne, ne, ogradila sam se i ja, mislim bukvalno - biće krvi do koljena... Počele su smetnje na vezama i emisija je prekinuta “iz tehničkih razloga”...
Prije nego što sam prešla ulicu koja je razdvajala tadašnji Radio Titograd od Pobjede, Šljukić je već bio obaviješten o mom prestupu. Samo se osmjehnuo, rekao da mogu biti mirna dok je on glavni urednik, a da za njega ne brinem. Ionako je već pod unakrsnom paljbom spolja i iznutra... Sve dok se jednog dana, uoči kolegijuma, nije srušio od prejakog moždanog udara!
***
Ni nakon toga, vrhovni AB revolucionari nijesu ga ostavili na miru. Tek što je iz bolnice došao doma, posjetila ga je delegacija sa napisanom ostavkom. Tražeći da je potpiše čovjek koji je zauvijek izgubio moć govora i jedva uspio da savlada dio pokreta. Naravno da je nije potpisao, ne bi i da je mogao.
Nešto kasnije, pronađena je procedura za smjenu Moma Šljukića. Pobjeda je uspjela da održi njegovu uređivačku politiku skoro godinu. Koja je završena briljantnim uvodnikom Olje Obradović. Mladima, ijepima i pametnima, na godišnjicu njihovog uzleta, poslala je istu poruku koju su oni upućivali starom rukovodstvu... Imamo dovoljno znanja, hrabrosti i pameti, potrebno je samo vi da odete... Nijesu otišli... P.S. Nijesu se ni promijenili... Ako ne vjerujete, gledajte nastavak čistki. Ne samo u Javnom servisu. Poslije Vladana Mićunovića, na redu je Vanja Ćalović-Marković, iz Savjeta Agencije za korupciju a po mogućnosti i iz života... Pa dr Milena Popović-Samardžić i svi pobunjeni ljekari... A onda neposlušni učitelji i nastavnici, vojnici i policajci... Ko preživi - pisaće...
Bonus video:
