Ekonomski uspjeh neke zemlje zavisi od obrazovanja, znanja i vještina i zdravlja njenog stanovništva. Kada je omladina neke zemlje zdrava i dobro obrazovana, može da nađe dobro zaposlenje, stekne dostojanstvo i uspije da se prilagodi fluktuacijama na globalnom tržištu rada. Preduzeća ulažu više ukoliko znaju da će njihovi radnici biti produktivni. Ipak, mnoga društva širom svijeta ne uspijevaju da obezbijede osnovnu zdravstvenu zaštitu i pristojno obrazovanje svakoj generaciji djece.
Zašto toliko zemalja ne može da odgovori na obrazovni izazov? Neki su jednostavno suviše siromašni da bi obezbjedili pristojne škole. Sami roditelji možda nisu adekvatno obrazovani, što im onemogućava da pomažu sopstvenoj djeci dalje od prvih godinu ili dvije škole, tako da se nepismenost prenosi sa generacije na generaciju. Situacija je najteža u velikim porodicama (sa recimo šestoro ili sedmoro djece), jer roditelji nedovoljno ulažu u zdravstvenu zaštitu, ishranu i obrazovanje svakog djeteta.
Međutim, ni bogate zemlje ne postižu uspjeh. Na primjer, Sjedinjene Države okrutno dozvoljavaju najsiromašnijoj djeci da pate. Siromašni žive u sirotinjskim četvrtima sa lošim školama. Roditelji su često nezaposleni, bolesni, razvedeni, ili čak u zatvoru. Djeca postaju zatočena u neprekidnom generacijskom krugu siromaštva, uprkos tome što je društvo, generalno, bogato. Djeca koja odrastaju u siromaštvu prečesto bivaju siromašna i kada odrastu.
Novi upečatljivi dokumentarni film „Kuća u kojoj živim“ pokazuje da je, zahvaljujući pogubnoj politici, američka priča još tužnija i okrutnija od ove. Prije otrpilike 40 godina, američki političari su objavili „rat protiv droga“, navodno da bi se borili protiv upotrebe narkotika poput kokaina. Međutim, kako film jasno pokazuje, rat protiv droga je postao rat protiv siromašnih, naročito protiv siromašnih manjinskih grupa.
Zapravo, rat protiv droga je doveo do masovnog zatvaranja siromašnih muškaraca, pripadnika manjina. Danas se u SAD, u svakom momentu, u zatvorima nalazi oko 2,3 miliona ljudi, od kojih su značajan broj siromašni koji su uhapšeni jer su prodavali drogu kako bi podržavali sopstvenu zavisnost. Kao rezultat toga, SAD su postale zemlja sa najvišom stopom zatvorenika u svijetu – šokantnih 743 zatvorenika na 100.000 stanovnika!
Film prikazuje svijet iz noćne more u kome se siromaštvo iz jedne generacije prenosi na drugu, a taj proces olakšava okrutni, skupi i neefikasni „rat protiv droga“. Siromašni građani, često Afroamerikanci ne mogu da nađu posao ili su se vratili iz vojske bez znanja i vještina, odnosno kontakata za zaposlenje. Oni zapadaju u siromaštvo i okreću se narkoticima.
Umjesto da dobiju socijalnu i zdravstvenu zaštitu, njih hapse i pretvaraju u prestupnike. Od tog momenta, oni izlaze i vraćaju se u zatvor i male su im šanse da ikada dobiju legalan posao koji bi im omogućio da se izbave od siromaštva. Njihova djeca odrastaju bez roditelja u kući – i bez nade i podrške. Djeca onih koji koriste narkotike i sama počinju da konzumiraju droge; ona, takođe, često završavaju u zatvoru ili su izložena nasilju ili preranoj smrti.
Ono što je najluđe u cijeloj situaciji je to što Sjedinjene Države propuštaju očiglednu poentu – i to je propuštaju već 40 godina. Da bi se prekinuo krug siromaštva, zemlja mora da ulaže u budućnost svoje djece, a ne u boravak u zatvoru godišnje 2,3 miliona ljudi, od kojih su mnogi tamo zbog nenasilnih prestupa koji su simptomi siromaštva.
Mnogi političari su revnosni saučesnici ovom ludilu. Oni igraju na kartu straha srednje klase, naročito straha srednje klase od manjinskih grupa, kako bi i dalje pogrešno usmjeravali društvene napore i državna sredstva.
Opšti zaključak je sledeći: Vlade imaju jedinstvenu ulogu da obezbijede šansu svim mladima jedne generacije – kako bogatoj djeci, tako i siromašnoj. Malo je vjerovatno da će se siromašno dijete osloboditi siromaštva svojih roditelja bez snažnih i učinkovitih vladinih programa koji podržavaju visoki kvalitet obrazovanja, zdravstvene zaštite i pristojnu ishranu.
Ovo je u duhu „socijal-demokratije“, filozofije koja potiče iz Skandinavije i koja se proširila na mnoge zemlje u razvoju poput Kostarike. Ideja je jednostavna i snažna: Svi ljudi zaslužuju šansu i društvo treba da pomogne svakome da obezbijedi tu šansu. I što je najvažnije, porodicama je potrebna pomoć kako bi odgajali zdravu djecu koja imaju kvalitetnu ishranu i obrazovanje. Socijalna ulaganja su velika i finansiraju se visokim porezima koje će građani prije zaista platiti, nego ih izbjeći.
Ovo je osnovni metod da se prekine prenošenje siromaštva sa generacije na generaciju. Siromašno dijete u Švedskoj od početka ima beneficije. Roditeljima tog djeteta zagarantovano je porodiljsko odsustvo (bilo majci ili ocu) kako bi odgajali dijete. Vlada onda obezbjeđuje dnevnu njegu visokog kvaliteta, omogućavajući majci da se vrati na posao – jer zna da je dijete u bezbjednom okruženju. Vlada se stara da sva djeca dobiju mjesto u vrtićima kako bi se, do šeste godine, pripremila za formalno obrazovanje. A zdravstvena zaštita je univerzalna, tako da djeca mogu zdravo da odrastaju.
Zbog toga se iz poređenja SAD i Švedske može dosta zaključiti. Koristeći uporedne podatke i definicije Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), u SAD stopa siromaštva iznosi 17,3%, što je dvostruko više od stope siromaštva u Švedskoj – 8,4%. U Americi ima deset puta više zatvorenika nego u Švedskoj gdje taj broj iznosi 70 zatvorenika na 100.000 stanovnika. Sjedinjene Države su u prosjeku bogatije od Švedske, ali jaz u prihodima između najbogatijih i najsiromašnijih je mnogo dublji nego u Švedskoj, a u SAD su siromašni više izloženi kažnjavanju, nego što im se pruža podrška.
Jedan dio šokantne realnosti posljednjih godina je i to što Amerika, od svih razvijenih zemalja, sada ima gotovo najniži stepen društvene mobilnosti. Djeca koja su rođena u siromaštvu imaju najveću šansu da ostanu siromašna; djeca iz bogatih porodica imaju najveću šansu da ostanu imućna.
Ovaj međugeneracijski sljed doprinosti ogromnom gubitku talenata. Amerika će na duže staze platiti cijenu ukoliko ne promijeni pravac. Ulaganje u djecu i omladinu daje najveći profit koji jedno društvo može da zaradi i u ekonomskom, i u ljudskom pogledu.
Bonus video:
