Da li je stvarno bilo seksualne revolucije? Jedna od tema koju sam istraživala u svojoj novoj knjizi „Vagina: Nova biografija“ je da Zapad, koji je navodno u seksualnom smislu oslobodio svoja društva u kojima su svuda dostupne seksualne slike i sadržaji, zapravo nije toliko oslobodio žene. Mnoge od reakcija na moju knjigu mogu potvrditi ovo uvjerenje.
Veliki broj reakcija je bio pozitivan: moja knjiga je, prema časopisu „Publishers Weekly“ najbolja knjiga iz oblasti nauke ove jeseni. Međutim, ogroman broj kritika – od „mističnog blebetanja o šuškanju“ do „loših vijesti za svakog ko je ima“ – pokazuje da čak i kultura u kojoj žene gutaju roman o sadomazohizmu „Pedeset nijansi sive“ i dalje ima problem da razgovara o ženskoj seksualnosti na pozitivan način.
Potrebna nam je ta konverzacija. Širom svijeta mnoge žene su na meti napada zbog svoje seksualnosti: sakate im se genitalije, udaju ih dok su još djeca, izložene su silovanju za koje se počinitelji ne kažnjavaju, kamenuju ih zbog „bludničenja“ i drugih seksualnih prestupa i govori im se da ih njihova požuda čini grešnim i da su zaslužile zlostavljanje.
Nataša Valter, koja radi sa ženama izbjeglicama u Londonu, kaže da je progon od koga bježe mahom seksualne prirode – i da zakon ne priznaje tu osnovu da bi se prijavile za azil. Naša društva ne uzimaju za ozbiljno seksualni integritet žena, niti zločine protiv njega.
Moderna istorija ženske seksualnosti je preplavljena pogrešnim informacijama, neprijatnošću i seksualnim nezadovoljstvom. Kada je Šer Hajt 1976. objavila „Izvještaj Hajtove: Nacionalna studija o ženskoj seksualnosti“, oko jedne trećine ispitanica iz SAD kazale su da ne doživljavaju orgazam u seksu kada to žele.
Značajna tvrdnja Hajtove da je za žensku reakciju u seksu potrebno više od penetracije, pokrenula je talas informacija o ženskoj seksualnosti. Iako je Izvještaj Hajtove u početku izazvao veliku kontroverzu, na kraju je bilo široko prihvaćeno da su žensko zadovoljstvo i seksualno blagostanje bitni i da zaslužuju ozbiljno ispitivanje.
Međutim, u posljednje četiri decenije, okrećemo se od informacijama potkovane diskusije o ženama i njihovim tijelima ka vulgarnoj kulturi seksi snimaka poznatih ličnosti i usputnog seksa u kojima ženska požuda, uzbuđenje i zadovoljstvo – da ne pominjem njihove (ili muške) emocionalne potrebe – rijetko igraju ulogu.
Čak i u ovom „prosvijećenom“ dobu, mnogima je teško da prihvate nove naučne podatke koji pokazuju da ženska seksualnost ne unižava žene, niti ih čini slabijim, već ih, ne neki način, jača – ko god da su, kojih god da su godina ili seksualne orijentacije, bilo da su slobodne ili u vezi.
Neke kritičare je uznemirio moj argument da je neurotransmiter dopamin, koji je povezan sa motivacijom, usredsređenošću i nagrađivanjem, dio onoga što čini da se žene zbog seksualnog zadovoljstva osjećaju moćnim. Ta tvrdnja je zasnovana na najnovijem naučnom dokazu o ulozi dopamina u uzbuđenju (koji su dokumentovali Džejms Faus i njegov tim sa Univerziteta Konkordija u Montrealu), kao i na literaturi poput „Kompasa zadovoljstva“ Dejvida Lindena.
Ovo istraživanje pokazuje da se pozitivno stanje uma pojačava kada se žene nalaze u okruženju koje ih podržava, u kojem žive i dozvoljavaju sebi da razmišljaju i očekuju zadovoljavajuće seksualno iskustvo. (Naravno, one su sputane kada strahuju da će biti kamenovane, ismijane, osramoćene, silovane ili da će se prema njima neko brutalno ponašati zbog njihove seksualne želje).
Slično tome, mnogi podaci, uključujući i mnoge značajne studije Alesandre Relini i Sindi Meston, sada povezuju žensko uzbuđenje sa njihovim autonomnim nervnim sistemom (Relinijeva i Mestonova su pronašle i da silovanje može da utiče na osnove autonomnog sistema žene godinama nakon napada).
U ovim i drugi studijama uzbuđenje žena se povezuje sa oslobađenjem žena od „lošeg stresa“ i podrškom u relaksaciji – kao i sa tim da osjećaju da imaju kontrolu nad događajima koji ih se tiču. Drugim riječima, ako želite da vam žena ima entuzijazma da spava sa vama do kraja života, morate djelovati kao član tima u vezi sa pitanjima koja utiču na njen nivo stresa.
Zapravo, muške i ženske seksualne reakcije se značajno razlikuju na više načina: po dužini ciklusa reakcije, ulozi „lošeg stresa“ i složenosti mreže karličnih neurona (koja je kod muškaraca prilično standardna, dok je kod žena dosta različita i individualna). Ovo otkriće bi trebalo da pomogne ženama da budu manje osuđivački nastrojene prema jedinstvenoj prirodi svojih seksualnih reakcija.
Evo statistike koja sve to pokazuje: Udruženje stručnjaka za reproduktivno zdravlje tvrdi da 30% žena ne doživljava orgazam redovno kada to žele, što je procenat koji se nije mrdnuo još od objavljivanja Izvještaja Hajteove. Štaviše, iako nalazi variraju, prema nekim procjenama, „poremećaj smanjene seksualne želje“ – gubitak libida – zabilježen je kod trećine žena u SAD.
Činjenica da nauka pronalazi veze između seksualnog iskustva žene i njenih emocija i percepcije ne bi trebalo da bude razlog za ismijavanje, nego za radoznalost i ozbiljno ispitivanje ovih činjenica.
Postoje mnogobrojni podaci o muškoj seksualnosti i muškom mozgu, a ozbiljna nova nauka o povezanosti između uma i tijela mijenja medicinsku praksu, od upotrebe meditacija u kardiologiji do korištenja razgovornih terapija u liječenju karcinoma dojke. Ukoliko poštujemo i žensku seksualnost i ženski um, sigurno ne bi trebalo da se bojimo razgovora o njihovoj međusobnoj povezanosti koju naučna istraživanja otkrivaju.
Meni se čini čudnim da 2012. ovo neko mora da dokazuje. Međutim, kao što bi do sada već trebalo da znamo, sljedeća seksualna revolucija – ona koja zapravo vrednuje žene kao lidere, intelektualke i seksualna bića – odavno kasni.
Copyright: Project Syndicate, 2012.
Bonus video:
