Šta bi rekao stoik kada bi se od njega zahtijevalo da svoju saglasnost s univerzumom i Razumom upodobi liniji partije? (Ernst Kasirer)
Navedeno pitanje koje Ernst Kasirer postavlja u svojoj knjizi Mit države nije slučajno smišljeno – ono je tu da šokira i isprovocira jer dovodi u vezu dva disparatna pojma, naime, stoičku filosofsku ideju harmonije s univerzumom poredi sa banalnom partijskom podobnošću i tako problematizuje odnos teorije i prakse, ideje i djela, uzvišenosti i prizemnosti. Nije slučajnost ni što je upravo stoik izabran kao subjekt ove hipotetičke situacije, ako se ima u vidu da, za stoicizam, vrline dobroga čovjeka i vrline dobrog građanina mogu biti posve različite.
Dok je glavna vrlina dobrog čovjeka filosofska kontemplacija (teorija), dotle je vrlina dobrog građanina određena usmjerenjem ka očuvanju režima. Iz ove tenzije rađa se i jasan indvidualni i kolektivni moralno-politički ideal – što se vrline dobrog građanina više približavaju vrlinama dobrog čovjeka, to se i politički režim približava svom najboljem obliku i obratno, što aktuelni režim postaje bolji, to se i vrline dobrog čovjeka i poželjnog građanina više podudaraju.
Pitanje vrlina dobrog građanina i njihova tenzija s načelima dobrog čovjeka teško da je ikad bila aktuelnija nego što je to danas u Crnoj Gori. Trenutna slika vrlog građanina temelji se upravo na pretpostavci njegovog bespogovornog i apsolutnog podređenja cilju održanja postojećeg političkog establišmenta. Paradoks takve situacije leži u činjenici da ona nije proizvod kontemplacije ili objektivnog političkog teoretisanja, već ju grubo i, slobodno se može reći, nevaspitano nameće režim u čije su održanje upregnute proklamovane vrline.
Na takav način se stvara populistička i etički problematična zamka čiji je glavni okidač identifikacija partije na vlasti s državom i nacijom i s njihovom političkom, istorijskom, pa i biološkom, egzistencijom. Aktuelna vlast tako kombinuje, možda i nesvjesno, pomenutu teoriju o dobrom građaninu kao vojniku režima s određenim nacionalno-političkim teorijama iz prve polovine XX vijeka koje je savremeni svijet pobijedio još u II svjetskom ratu. Poistovjećivanje partijske oligokratije s državom, označavanje jedne nacionalne, političke ili društvene grupe kao krivca za sopstvene državničke promašaje, te konstantno širenje osjećanja straha od političkog i državnog nestanka – sve su to obilježja totalitarnih režima koji svoj spas vide jedino u antagonizmu, destrukciji i konfrontaciji.
O tome svjedoči i trenutna predizborna kampanja koja je jasno markirana navedenim elementima, a koji čine suštinu javnog diskursa čelnika vlasti: „Ovi izbori su pitanje opstanka države“ (Miodrag Vuković); „Opasnost po Crnu Goru je više nego očigledna ako bi prošla nova politička prevara u liku Demokratskog fronta i ostalih opozicionih kolona“ (Miodrag Vuković); „U Frontu ne smiju da kažu za koga navijaju“ (Jovan Martinović); „Njihov cilj je da prevare crnogorske birače i crnogorskom rukom udave Crnu Goru“ (Milo Đukanović); „Lekić je učinio sve da do države ne dođe“ (Časlav Vešović); „Njihova namjera je bila da Crnu Goru sačuvaju kao plijen dispoziciji velikosrpskom nacionalizmu“ (Milo Đukanović), itd.
Da u ovakvom diskursu ne stanuje istina jasno govori činjenica da se antidržavne i antinacionalne optužbe dijele i onima koji su od početka svog političkog djelovanja bili na stanovištu nezavisnosti Crne Gore. Njihov ključni grijeh je suprotstavljanje privatizaciji te nezavisnosti i neviđenoj materijalnoj eksploataciji te ideje. Ako je odlazeća vlast podjelama izgradila svoju vavilonsku kulu moći, u jednom je bar homogenizovala i ujedinila svoje protivnike, sve ih nazivajući izdajnicima i državnim neprijateljima, stvarajući tako paranoidnu sliku stvarnosti u kojoj su i podržavaoci nezavisne Crne Gore i pristalice zajedničke države sa Srbijom jednako nepoželjni, samo ako su protivnici vladajućih partija.
Ovakva paranoidna slika je u stvari i najbolji dokaz da argumentacija vladajuće klase nema nikakve veze s Crnom Gorom i njenom državnošću, već isključivo s odbijanjem bespogovornog služenja režimu. Ono što je iz toga proizašlo nije samo ujedinjenje opozicionih elemenata na nivou prizemnog, provincijalnog diskursa eksponenata odlazećeg režima, već njihova stvarna transparentna kohezija na nivou političke organizacije čiji je cilj prevazilaženje primitivističkog modela upravljanja i konačno profilisanje Crne Gore kao savremene demokratije, u kojoj su svi jednako slobodni i jednako odgovorni, u kojoj su sva prava i sve mogućnosti dostupne svima i u kojoj je uspjeh građanina mjera uspješnosti države, a ne država vlasnik građanina.
Koliko je anticivilizacijski karakter aktuelne vlasti, govore i slični primjeri sa svjetske javne scene: dok Li Siaobo u Kini leži u zatvoru kao državni neprijatelj, dotle mu se u Oslu dodjeljuje Nobelova nagrada za mir; dok u Iranu Salmanu Ruždiju prijete smrću, dotle mu britanska kraljica dodjeljuje titulu viteza, a dok je Aleksandar Solženjicin tavorio u gulazima i zbog „antidržavnog djelovanja“ morao da spas traži van otadžbine, dotle se cijeli svijet divi njegovoj književnosti za koju je opravdano dobio i Nobelovu nagradu.
U realnom i trezvenom sagledavanju iskrivljene stvarnosti, sasvim je lak etički izbor između „neprijatelja“ Ruždija, Solženjicina ili Siaoboa s jedne, i dokazanih „patriotâ“ poput Keljmendija, Šarića, Đukanovića i sličnih, s druge strane. Još je lakši izbor između jedinstva, jednakosti i demokratije i primitivizma, nekulture i mračne atmosfere lažnih dilema i floskula. Kakav izbor napraviti, stvar je lične procjene, ali ono što je neophodno reći je da na predstojećim izborima građani Crni Gore imaju jedinstvenu priliku da postignu dva, za crnogorske prilike, epohalna rezultata: da pokažu da nisu samo glasačko, već i biračko tijelo i da potvrde da se konačno i u Crnoj Gori vrline dobrog građanina poklapaju s vrlinama dobrog čovjeka.
Bonus video:
