Šibicari

Toliko je riječi „prošlo“ kroz ovu rubriku da se uvijek obradujem kad se ukaže neka zanimljiva, pomalo zaboravljena riječ. Šibicari. Iako, stvarni šibicari danas su, vjerujem, više u zoni egzotike. Postoji ta fela sigurno i dalje, ali, na onim mjestima gdje sam ih nekada gledao odavno ih nema. Uvijek su išli uz gužvu, vašare, sajmove, pijace. One situacije koje okupljaju gomilu svijeta i uz kontekste, karnevalske, koji u dobroj mjeri suspenduju sve moguće forme razboritosti.

Sjećam se kako sam gledao savršenu predstavu, negdje osamdeset druge-treće na Kalemegdanu. Klasika – nekoliko njih koji navlače ljude, jedan „mag“ sa tri unutrašnja dijela kutije za šibice, tri „kućice“ i zgužvana zaobljena folija od kutije cigareta u ulozi kuglice. Sjećam se kako mi je bilo žao penzionera sa sve cegerima iz kojih je virio hljeb i čak dvoje dnevnih novina – kako su penzioneri nekada živjeli! – koji se bijaše primio – jer odista, „štos“ je u tome: posmatraču uvijek izgleda da je jasno vidio gdje je ostala kuglica. Penzioner očito još nije bio naučio da se ne smije baš slijepo vjerovati onome što djeluje sasvim jasno. Kultura sumnje nikada nije bila jedna od tekovina socijalističke izgradnje, a još manje utemeljena u balkanskim mentalitetima.

U jednoj staroj, odličnoj domaćoj (SFRJ) seriji – “Sivi dom“, prikazan je način obuke šibicara. U zatvorima, tim šibicarskim univerzitetima, regrutuju se nove snage, a pokusni prostor je, koliko se sjećam, prozorsko krilo postavljeno između dva kreveta, da bi kandidat odozdo posmatrao suptilnu igru prstiju, kuglice i „kućica“.

Svega toga sam se sjetio u povodu jednog odista eklatantnog šibicarenja, nedavno, na domaćoj sceni...

Kad smo već kod šibicara, sigurno ste primijetili ovog novog portparola vladajuće partije, koji izgleda kao poletno, uvjereno i nasmijano momče. Idealna kombinacija. Nažalost, izgleda da mu pamet ne smeta mnogo u demonstraciji partijskog entuzijazma. Ne prave mu smetnju ni logika, a ni gramatika...

Ako neko kaže, kao što je nedavno rekao lider Demokratskog fronta gospodin Miodrag Lekić, Šibicari vode ovu državu, on, naprosto nije rekao da su šibicari stvorili ovu državu, kako je to interpretirao (ne)spretni glasnogovornik. A nije stvar baš puka omaškica.

Valjalo bi to više nekako razjasniti... Ja znam koliko ću time da sablaznim sve ove miloljupce, profesore, pisce, pjesnike, akademike koji su spremni za grlo skočiti za ovakvu jeres, ali, crnogorsku državu nije stvorio Milo Đukanović (makar mu njegovi poltroni pripisivali i do 90 procenata zasluge), već građani u jednoj unaprijed jasno dogovorenoj i po pravilima provedenoj proceduri. To – kad postoje jasna i dogovorena pravila – upravo je suprotno od šibicarenja. Dakle – hitri portparol hoće sugerisati građanima da je ovom izjavom doveden u pitanje jedan događaj prema kojem mnogi od njih imaju i te kako pregnantnu emociju.

To je upravo – šibicarenje. Varanje na malom prostoru, ili kako bi to rekli sportski novinari – obmanjivanje “na petoparcu“, ili “na maramici“, kako ono već kažu?

Ali, da je to i takvo šibicarenje zapravo strategija za kampanju govori i još jedan zanimljiv, sasvim šibicarski detalj. A to je retorika liberala (sjenka sjenkine sjenke od liberala, bolje reći) prilikom uskakanja u Voz za dvije bitange, odnosno voz šibicara... Htjeli su u Front, a kad su napravili (klasičnu šibicarsku) kombinaciju sa DPS-om (slično se sličnom raduje), odmah su prešli na retoriku u kojoj Front najednom nazivaju “unionističkim blokom”. Što su onda pregovarali sa njima? Ah, šibicari, šibicari...

A što se hoće ovakvim ponižavanjima veličanstvenih moći mišljenja koje nam je podarila evolucija? Zašto se onaj poletni portparol pravi manje promućurnim nego što vjerovatno jest? Kada ljudi odabiraju laž? Uvijek kada im ta laž donosi neku korist. Dakle – jasni su razlozi zbog kojih to rade i oni klasični i ovi naši šibicari.

I današnji penzioneri – prisjetih se onog nesrećnog penzionera s početka teksta – odista su žrtve šibicara, ali ovoga puta drugačijih... Nije li to ideal šibicarske filozofije života: za šibicarenje više nije potrebna čak ni ona otužno-groteskna predstava kakvu su nekada izvodili oni stari, klasični šibicari...

U ovom kontekstu “šibicarenje“ znači – najpliće moguće obmanjivanje, prevara za koju ste u biti sami krivi jer ste suspendovali sopstvenu moć rasuđivanja. Meni zvuči kao vrlo dobro odabran izraz za ono što je gospodin Lekić želio reći. Da, ovu državu zaista vode šibicari. A ako to nećete da vidite, vi ste, nažalost, idealna žrtva za takvu felu. Onda su šibicari - vaša sudbina.