Politika je kvasac. Narod je brašno. I ako hljeb uspije - svi hvale kvasac. Ako hljeb ne valja - krivo je brašno. Ovako, otprilike, glasi aforizam koji je prije više od tri decenije napisao poznati satiričar Vlada Bulatović VIB. Ovoga se, kao Svetog pisma, u Crnoj Gori pridržavaju decenijama. Bez obzira što nam je hljeb sve tvrđi, svaki put sa više kora i svaki put gorči - kvascu nema mane. Krivo je brašno.
Ja, ipak, mislim da nije baš tako. Ne prihvatam da nam ne valja brašno (čitaj: Narod). Možda nije dobro samljeveno, reći će neupućeni ili zlonamjerni. Ni oni nijesu u pravu. Zaboravljaju da su ovo brašno, od AB revolucije do sada, mljeli svi mogući mlinovi. I naši i tuđi. Mnogo puta. I mljeli i prosijavali. Kroz sito i rešeto. Toliko puta, da je pravo čudo da uopšte postoji.
Možda je brašno mušičavo. E, tu se slažem. Nije da nije mušičavo. To mogu i da dokažem. Navešću nekoliko karakterističnih primjera. Kao prvo, ima takvih koji traže da rade. Niko ne pita gdje. Fabrike smo zatvorili, očerupali sve što se moglo očerupati i ostavili pustoš. Porušili smo i hotele, a novi nikako da niknu. Potopili kompletnu privredu. Posla još ima u Vladi, javnim preduzećima i lokalnoj upravi. Ali ta mjesta su, posebno pred izbore, rezervisana za glavarsku đecu, članove partije, supruge, svastike, bližu i dalju rodbinu i tazbinu... Pa neće, valjda, neko ko je završio fakultet i ko se dokazao da je stručan i sposoban, tek tako ušetati u neko od državnih preduzeća i reći „dajte mi posao“. Ne može to tako. Prvo mora da ima pedigre. I porodični i partijski. A stručnjaci nam ionako ne trebaju. Samo bi kvarili prosjek i uspostavljenu idilu. Mogli bi, ne daj Bože, početi da rade nešto korisno. Da zatalasaju baruštinu. Ovi školovani su, stvarno, posebno mušičavi.
Drugi, zamislite, traže i da rade i da još primaju platu. I nije ih sramota. Traže zarađeno. Pa gdje to ima. I protestuju zbog toga. Ne ustežu se i da štrajkuju. A, duguje im se po dvije, pet, petnaest nekima i mnogo više plata. Mnogi su i zaboravili kad su posljednji put primili platu i za koji mjesec im je isplaćena. Zaboravili su i kako to izgleda kad se primi plata. Svejedno da li su zaposleni kod privatnih poslodavaca, u javnim preduzećima ili u lokalnoj upravi. Svima se, valjda, uvukla zmija u kasu. Niko da zavuče ruku i radnicima isplati zarađeno. Na žalost, u mnogim kasama je promaja. Češće se nego što treba, zavlačila ruka u njih. A ovi koji traže plate to ne shvataju. Umjesto da, lijepo, ovjere zdravstvene knjižice i familiju povedu u Hitnu. Da im, umjesto ručka ili večere, daju po flašu „fiziološke“. Oni i dalje traže zarađeno. Baš su i mušičavi i nerazumni.
Treći nikako da shvate da su svakodnevna, pa i ova najnovija, poskupljenja u njihovom interesu. Za njihovo dobro. Poskupilo je meso – manje će jesti, znači manje šansi da se ugoje ili, daleko bilo, dobiju holesterol. Nikako da shvate da im je poskupljenjem gaziranih pića, slatkiša, kafe... samo učinjena usluga. Poskupilo gorivo. Najskuplje u regionu. Sjajno - više će se pješačiti. To je mnogo zdravije od vožnje. A zdravlje nema cijenu. Ali oni nikako da shvate da to Domovina brine o njima i njihovom zdravlju. Baš su mušičavi. I nezahvalni.
Neki, opet, kukaju kako ne mogu opremiti đecu za školu. Skupe im knjige, školski pribor. Visoke školarine na fakultetima. Baš su nerazumni. Hoće da školuju đecu. Kao da će im škola nešto koristiti. Što ih, lijepo, dok su još u pelenama, ne upišu u partiju. Naravno, vladajuću. A na političkoj sceni Crne Gore su proteklih decenija sve partije vladajuće. Neke na državnom, a neke na lokalnom nivou. I sve su bile u koalicijama, bračnim ili vanbračnim zajednicama. Principijelnim i neprincipijelnim. Mjera njihovih principa i ideologije je broj funkcionerskih mjesta i broj nula na računu. Pa ko bolje pazari. Sve ostalo je samo priredba za narod.
Ima i onih koji ne mogu da shvate kako to da je narod sve siromašniji, a glavari sve bogatiji. Kome nije jasno neka zaviri u košnicu. Vidjeće da pčele prave med, a trutovi dovode med u red. Tako i u društvu. Onome ko pretače med vazda će ostati da oliže prste. Ako je med državni - i ruke do lakta. A kako se postaje trut? Zakasnili ste. Sve je popunjeno. Ima ih više nego što treba, pa su počeli da se međusobno trijebe.
Mnogi se pitaju kako to da se ne zna ima li korupcije i, ako ima, ko je sve korumpiran. Nijesu u pravu. Zna predsjednik parlamenta. Ali neće da kaže. Ne shvataju ni kako to glavari ne vide da narod sve teže živi, da ih je više od četvrtine ispod granice siromaštva. Mnogi i na granici biološkog opstanka. Vjerujući Njegoševoj „ ko na brdo ak’ i malo stoji, više vidi no onaj pod brdom“ očekuju da ovi sa „brda“ to i vide i pomognu. Zaboravljaju da onaj ko na brdu ak’ i malom stoji - ne vidi one pod brdom. A ovi naši, „ pijani od vlasti, dvostruko nas ne vide“, rekao bi uvaženi crnogorski satiričar Veljko Rajković.
Brašno je, zaista, mušičavo. I, čini mi se, dosta gorko. Svakog dana sve gorčije. Bolje reći ogorčenije.
A kvasac? Kuči bi rekli „samo taki, ne može biti bolji“. Kvasac je nezamjenjiv, nepopravljiv. Nesmjenjiv. Decenijama jedan te isti. Naravno, uvijek pomiješan sa raznim koalicionim aditivima. I uvijek jednako neefikasan. Zbog duge upotrebe dosta izvjetrio. Kontaminiran čestim dodavanjem koalicionih aditiva. U značajnoj mjeri i mutirao. Zamijesimo hljeb, a samo kvasac narasta. Tijesto ni da mrdne. Kvasac sve veći i bujniji, a hljeb sve posniji, suvlji i tvrđi.
I, šta uraditi da bi nam hljeb, konačno, uspio. Isto ono što radi svaka domaćica koja doma peče hljeb. Promijenite kvasac. Prodaja, preprodaja i rasprodaja kvasca je zakazana za 14. oktobar. Eto prilike da promijenite kvasac. Ali pazite da vam ne uvale stari, istrošeni i kontaminirani kvasac, samo ovog puta ljepše upakovan. Da vam ne uvale mješavinu reslova korišćenih kvasaca. Otvorite oči i kupujte nov, svjež, neupotrebljavan kvasac. Provjerite datum kada je proizveden. Jedino tako imate šansi da umijesite i ispečete pristojnu pogaču.
Bonus video:
