Za mene, kao nekoga ko se bori protiv silovanja i drugih oblika nasilja nad ženama, teško je da proniknem u dubinu lijenosti i svjesnog neznanja koji karakterišu većinu medijskih napisa o optužbama protiv osnivača Vikiliksa Džulijana Asanža za seksualni napad.
Da bi izvještavao da smo jednostavno svjedoci švedskog pravosuđa na djelu, novinar mora biti opredijeljen da ne vrši nikakvo istraživanje – pa ni prosti minimum podizanja telefonske slušalice. U stvari, svjedoci smo bizarnog odstupanja u kontekstu odnosa prema seksualnim prestupima u Švedskoj – situacija koja otkriva mračnu realnost ravnodušnosti, ili još gorih stvari, sa kojima se žrtve susreću tamo i drugdje.
Kad bih ja bila silovana u Upsali, gdje je navodno Asanž počinio to krivično djelo, ne bih mogla očekivati da najistaknutiji tužioci kod stranih vlada lobiraju da moj napadač bude uhapšen. Naprotiv, „obični“ silovatelji i napadači žena u Švedskoj mogu da pretpostave da se policija neće odazvati na poziv. Kada sam nazvala dežurni broj za prijavljivanje slučajeva silovanja u vladinom Kriznom centru za žene u Stokholmu, niko se nije javio, niti se uključila sekretarica.
Prema navodima švedskih aktivista, jedna trećina Šveđanki u tinejdžerskom dobu doživi seksualni napad. Zaista, prema studiji koja je objavljena 2003. i studijama iz 2009, Švedska ima najvišu stopu seksualnih napada u Evropi i jedna je od zemalja sa najmanje kazni izrečenih za ovo krivično djelo.
Kada sam stupila u kontakt sa stokholmskim ogrankom Terafema, organizacije za podršku žrtvama silovanja, jedna volonterka mi je rekla da se, u njenom dugogodišnjem iskustvu, švedska policija, tužioci i magistrati nikada nisu mobilisali u potjeri za ijednim navodnim počiniocem na način koji je i približno sličan njihovoj potjeri za Asanžom. Daleko uobičajeniji scenario – zapravo, jedini pouzdan scenario – je da se čak i slučajevi sa značajnim brojem dokaza rijetko nađu pred sudom.
Ovo se, kako je objasnila, događa jer se većina silovanja u Upsali, Stokholmu i drugim gradovima dešava kada se mlada žena upozna sa nekim momkom preko interneta i sa njim ode u neki stan gdje se, kako se i navodi u optužbama protiv Asanža, seksualni odnos koji je počeo uz pristanak pretvori u nešto za šta nije dat pristanak. Međutim, kako je ova sagovornica istakla, upravo su to slučajevi koje švedska policija uglavnom odbija da procesuira. Baš kao i svugdje drugo, švedska policija u kojoj su većinom muškarci, kako je ona objasnila, nije sklona da ove žrtve vidi kao „nevine“ i zbog toga se ne trude da dođe do hapšenja.
Ona je u pravu: Na osnovu izvještaja Amnesti internešnala za 2008, broj prijavljenih slučajeva silovanja se za 20 godina učetvorostručio, ali je samo 20% njih procesuirano. I dok je prethodnih godina zabilježen miimalni napredak u broju optužnica, kada se manje od 15% slučajeva našlo pred sudom, stopa kažnjavanja za navodna silovanja je „značajno niža nego što je bila 1965“. Kao rezultat toga, „u praksi mnogi počinioci uživaju u nekažnjivosti“.
Do 2006, žene u Upsali su se suočavale sa značajnim preprekama prilikom traženja pravde: šef policije ovoga grada, Goran Lindberg, i sam je bio serijski silovatelj, osuđen u julu 2010. za više od deset optužbi, uključujući i „ozbiljne seksualne prestupe“. Jedna žrtva je svjedočila da joj je rečeno da je čovjek koji ju je silovao šef policije i da će joj smjestiti neko krivično djelo ukoliko ikome kaže za njegove napade. Lindberg je takođe bio portparol Policijske akademije za borbu protiv seksualnog nasilja. Policija Upsale koja sada vodi istragu protiv Asanža ili nije uspjela ili je odbila da sprovede učinkovitu istragu protiv sadističkog silovatelja sa kojim je radila svaki dan.
Drugim riječima, navodno magično švedsko kraljevstvo rodne ravnopravnosti, jednakih mogućnosti i robusne podrške institucija za žrtve silovanja – zemlja koju su sazdali švedski tužioci i koja u pokornosti drži većinu svjetskih medija – jednostavno ne postoji.
U Asažovom slučaju, švedska policija je u pravnom smislu tužilje podržala na dosad nezabilježen način – na primjer, dozvoljavajući im da zajedno svjedoče i dozvoljavajući da svjedoči momak jedne od njih. Međutim, druge navodne žrtve zlostavljanja po polnoj osnovi, koje su ponekad i u životnoj opasnosti, obično dobijaju mnogo drugačiji tretman. Posebno, kako navodi WAVE, panevropski konzorcijum organizacija koje pružaju usluge žrtvama silovanja i seksualnog zlostavljanja, kada emigranti, koji čine 13,8% švedske populacije, prijave silovanje ili zlostavljanje, nailaze na mnoge sistemske prepreke čak i da ispričaju svoju priču policiji – uključujući i jezičku barijeru da uopšte komuniciraju s njima.
Slično tome, švedski centri za prihvat žrtava zlostavljanja od strane muškaraca su bijedno plaćeni – poput svih službi za podršku žrtvama silovanja i zlostavljanja širom Evrope i Sjeverne Amerike – ostavljajući mnoge žene koje se suočavaju sa prijetnjama po svoju bezbjednosti i bezbjednost svoje djece da čekaju na mjesto u prepunom prihvatilištu. Kada sam poslala mejl Institutu za podršku žrtvama silovanja u Upsali, koji se nalazi na listi Svjetske organizacije za žrtve silovanja i incesta (RAINN), dobila sam automatski odgovor u kome se navodi da je ta ustanova privremeno zatvorena.
Dakle, za većinu silovanih žena u Švedskoj, prihvatilišta su prepuna, telefonske linije neaktivne, a policija selektivno okreće glavu na drugu stranu – to jest, ukoliko nisu zauzeti potjerom za svjetski poznatim silovateljem.
Ovo se događalo i ranije. Prošle godine, kada su moje kolege ljevičari praktično zdušno vjerovali priči njujorškog odjeljenja policije o izvijesnoj žrtvi i silovatelju koji je proglašen krivim prije otvaranja postupka, obavila sam sličan telefonski poziv – lokalnom centru za žrtve silovanja. Tamo je Hariet Leser koja svaki dan radi sa žrtvama čiji navodni napadač nije glavni direktor Međunarodnog monetarnog fonda, potvrdila da takva zvanična podrška žrtvi – prije bilo kakve istrage – do tada zapravo nije zabilježena.
Da budem jasna: Ne kažem da Asanž i, manje više, Dominik Stros-Kan nisu učinili nikakav prekršaj protiv žena. Ipak, prema Asanžovom slučaju, kao i prema slučaju Stros-Kana, vlasti se toliko drugačije odnose nego u ostalim slučajevima silovanja, da je jasno da primjenjuju iskrivljene standarde pravde. Ova odstupanja vrijeđaju rane žena koje su bez odbrae i pravde i koje su silovane u „normalnom“ toku događaja – od strane nasilnih anonimusa.
Copyright: Project Syndicate 1995–2012
Bonus video:
