Od danas je Lovćen mistički dom još jednog velikana. Kakav sudbinski luk ubijen u Boliviji, vaskrsao na Lovćenu. Pored slavnog (i netipičnog) vladara našao se i najslavniji (i najnetipičniji) gerilac. I pravično je da vaskrsne među Crnogorcima. I kada je umirao bio je tu jedan Crnogorac. Među psima, naravno. Oni se i tu osjećaju dobro.
Če, jedina ikona koja je preživjela sa crvenog ikonostasa.
Što je razlog takvoj poziciji ovog Argentinca? On je vjerovatno jedini komunistički djelatnik dvadesetog stoljeća koji je nakon što je njegova revolucija pobijedila odabrao drugu revoluciju, odnosno nastavak borbe. Naime, standardni model je izgledao ovako nakon silnih patnji, mučenja i herojskih podviga, kasnije opisanih u čitankama, vaša ideja pobjeđuje, a vi, ako ste preživjeli, naravno, postajete komunistički mandarin, odnosno ministar ili kakav drugi funkcioner. Retorika ostaje ista borbena i internacionalistička, ali, stvarnost ubrzo postaje nešto sasvim drugo. Bivši revolucionar se brije, šiša, mijenja stil oblačenja i debeo i mrzovoljan postaje blijeda kopija kakvog buržoaskog funkdonera. To je ona razlika koju obično vidite na fotografijama iz Revolucije i, kasnije, iz Izgradnje. Če praktično iz ministarske fotelje odlazi u brda Bolivije. Odlazi na svoj sastanak u Samari, svojoj Crvenoj Samari. „Smrt je jedino zavođenje pred kojim sve blijedi." Nakon takvog zavođenja prigovori su nemogući. Ili besmisleni.
Zato je, paradoksalno, Če jedan od rijetkih koji je preživio propast komunizma. I ne samo to preživio je tranziciju ka novim formama ljevice. Zato je danas on simbol neoanarhističkih, novoljevičarskih, antiglobalizacijskih ili alterglobalizacijskih pokretače je i svojom nakonsmrtnom sudbinom pokazao neke zanimljive stvari. Bio je zlorabljen, prvo u socijalizmu. On je bio najslavniji komunistički brend na planeti tokom šezdesetih i sedamdesetih godina. On i još jedan komunista (mislim na Lenona) ključne su pop ikone toga doba. "Bio je najpotpunije ljudsko biće", zapisao je tih godina Žan Pol Sartr.
Nakon propasti socijalizma Če je postao i brend u kapitalizmu. U principu ne biste se začudili da ga vidite na etiketi koka kole. Crveno, volim te crveno... U potpisu Koka kola i Lenjin.
Tako da ovaj lovćenski Kamp Če i jeste prava stvar za jednu tajkunsku, opustošenu zemlju... Današnji tajkuni nekada su, na radnim akcijama nosili jakne sa Čeovim likom.
I ti crnogorski momenti povodom Čea od Andreasa Selića do Kampa Če. Sjajna ideja najvećeg istraživača modernog crnogorskog pozorišta Slobodana Milatovića, starog i provjerenog pozorišnog gerilca, čovjeka koji je devedesetih (po motivima proze talentovanog i tragičnog Zorana Kopitovića) napravio kultni „Biciklistički ustanak u Crnoj Gori".
Ponekad imam osjećaj da sam bio na Čeovoj sahrani, u Podgorici, jednom davno... Krivo je za to jedno sjećanje iz rane mladosti. U zdanju Doma omladine nalazio se, negdje u onim čudesnim lavirintima i jedan bar, povremeno najaltemativnije mjesto ovoga grada. Od ranog DODEST-a do poznog FIAT-a. I sjećam se egzaltirani Džoni Hodžić integralno interpretira Fidelov govor povodom Čeove smrti. Sa svim onim momentima histerične i veličanstvene revolucionarne ekspresije. Uz ovacije prisutnih. Džoni, koji već kod drugog pasusa nedvosmisleno vjeruje da je Fidel lično, govori kao da diktira istoriji. Na španskom, naravno, sa diskretnim podgoričkim akcentom, doduše...
Rekosmo da je pravično da vaskrsne baš tu, među lovćenskim art gerilcima, ali ne samo pravično. Čini mi se da je i potrebno. Mitski i stvarni revolucionari rastu onamo gdje nema solidarnosti, gdje vladaju najgori, onamo gdje kraljevi i gospodari svijet uređuju prema sebi...
Uostalom, odavno imamo svoga Batistu (tako se zvao kubanski diktator), a da vidimo hoće li Kamp Če ponuditi i ono što je jedim lijek za sve batiste ovoga svijeta. Nije li i ona Kuba koju je Če (zajedno s Kastrom, Raulom i ekipom...) rušio nastala baš kao tajkunski projekat idealne destinacije za kocku i zabavu. Hoću reći, a to je suština: Če je ovdje na svome. On bi, vjerujem, znao što činiti.
Uzgred, valja i to raščistiti. Crnogorac Andreas Selić (Selik) nije bio neposredni ubica Čea. To je učinio, i to tek iz drugog pokušaja izvjesni Mario Teran. Selić je jedan od učesnika čitave sramne akcije. Bolivijske trupe su imale naređenje da ga ubiju. Čak su se i ordinarni fašisti bojali suđenja Čeu.
I, evo, 45 godina nakon smrti, pogledajte put Lovćena: Če je živ.
I zato oni stihovi u Napomeni o Čeu: „Draga, stara, crvena bitango, odigraćeš ti još koji tango..."
Bonus video:
