Gdje su sad oni koji vjeruju da “niđe nebo nije plavo kao iznad Crne Gore”. (Što, možda je drugdje nebo ljubičasto ili zeleno?) Ovih dana je plavetnilo prognano iz Crne Gore. Plava je, tvrde znalci, najljepša i najvažnija boja – a u Crnoj Gori vlast je odavno krenula u boj protiv svega što je plavo.
Ovaj dim koji je nalegao na Podgoricu i dobar dio Crne Gore podsjetio me je na sjajni roman američkog pisca Kormaka Mekartija “Put”. Ovaj veliki pisac (Krvavi meridijan, Nema zemlje za starce, Put), kako izvještavaju svjetski mediji, ove godine je u najužem krugu kandidata za Nobelovu nagradu. Zaista je vrijeme da je dobije američki pisac, a Mekarti bi bio savršen – i pravedan – izbor.
U “Putu” pisac slika postapokaliptičnu stvarnost, svijet, odnosno ono što je ostalo od njega nakon nekog jezivog i globalnog događaja, koji nam autor ne objašnjava pobliže, svijet je razoren, gotovo pust, prošaran grupama odmetnutih kanibala... I sve je prekriveno debelim slojem prašine, gara, prljavštine. Čovjek i njegov sin pokušavaju da se probiju kroz veliko zgarište i da se dokopaju mora. Njegov sin – osmogodišnjak – vršnjak je uništenja svijeta. Odnosno – on ne poznaje, za razliku od svog oca, nijednu drugu stvarnost. I tu Mekarti pokazuje svoje majstorstvo. Njegov roman je napisan svedenim jezikom. Nakon što je stvarnost razorena i jezik je bolestan.
Komunikacija dječaka i oca svedena je na najelementarnije informacije – promjena realnosti mijenja i jezik. No, iako ne poznaje ništa drugo osim globalnog zgarišta, ništa osim opasnih ljudi – a u takvom svijetu svi su opasni, dječak insistira da učine dobro djelo i daju konzervu nekom od nemoćnih nesrećnika koje su sreli usput. Dakle – a to je važno – i u najgrđim vremenima moguća je ljudska potreba da se čini dobro. Nema toga zgarišta koje može suspendovati poriv da se čini dobro. To je važan uvid o ljudskoj prirodi. Jer, ako dozvolite da vas uvjere da je ljudska priroda pokvarena i po sebi zla, onda pristajete na sve forme pokvarenosti i beščašća.
Na svu sreću, razlozi za dim u Crnoj Gori nisu isti kao oni u Mekartijevom romanu. Mada, i ovdje ponekad možete imati osjećaj da ste naprosto dio neke sveopšte katastrofe.
Mada, naša katastrofa traje već dvije decenije, i za razliku od Mekartijevog romana, ovdje svi prisutni likovi dobro znaju kako je i zašto došlo do katastrofe. Što, a to je posebno zanimljivo, ne aktivira potrebu kod ljudi da nešto promijene. Bar dosad.
Dim se u principu uvijek dobro ponaša kao metafora, semantički je podatan na način koji ga je uveo u mnoge poslovice. Znate ono – gdje ima dima, ima i vatre (novija verzija: gdje ima dima, ima i vutre), ili – Ko se dima ne nadimi... I slično.
Ostanimo u zoni metaforike. Crna Gora, s kraja na kraj, gori. Vlast se ponaša kao da se to nje ne tiče. Uostalom, ko je ugasio požar pričom o identitetskim pitanjima? Da li mislite da se vatra može primiriti ako otkrijete ko je medijima dostavio podatke o ovoj ili onoj aferi? U modernom značenju riječi vladanje podrazumijeva bavljenje potrebama ljudi, a ne upravljanje i kontrolu nad svim mogućim segmentima njihovih života. Od onog snijega, zimus, pa do ovih požara i dima koji je pritiskao cijelu državu, bjelodano je jasno da je ovo ekipa koja ne umije da služi ljudima. Njihov koncept vladanja bliži je feudalizmu i srednjem vijeku. A tada se smatralo da požari ili dim dolaze od boga, kao kazna ili pokora, pa se feudalci nisu mnogo uznemiravali. Bilo je važno samo da ne izgori kraljev dvor (i u njemu riznica), a sve drugo – može u dim.
Kako se izboriti sa dimom, sa zadahom paljevine, sa garom provincijskih frustracija? Kako shvatiti svijet u kome je sve što je dobro i zdravo, beskrajno krhko, na rubu života? Kako disati u paklu? Kako gledati u neviđelici? I to dok pokušavaju da vas ubijede da je naša noć zapravo beskrajno sunčana. Ako, kao ovih dana, osjećate da se gušite, nije problem u vama.
U tom kontekstu valjalo bi shvatiti i ovu, već petnaestogodišnju avanturu “Vijesti”. Kao neophodno provjetravanje, između ostaloga. Smisao našeg postojanja nikada nije bio da vas uvjeravamo da “nebo niđe nije plavo” kao ovdje, već da vam kažemo da ne griješite, da niste ludi, kada svojim očima vidite neke druge boje, sve moguće nijanse pokvarenosti i bijede.
I vi to dobro razumijete. Uostalom, Čitaoče, ovih petnaest godina i nisu bile moguće bez vašeg razumijevanja...
Bonus video:
