Petar ima one dvije oštre bore na čelu, od oluja koje su ga tresle. Pogled tvrd i jasan, ali osmijeh je i dalje blag i blistav. Jedan je bubreg izgubio na dubrovačkom frontu, na koji je dospio sa 18 godina, nasilno mobilisan. Potkazao ga je prvi komšija, dok se krio od vojne policije kod rođaka, na rubu grada. Nije imao snage da dezertira. A opet, imao je sreću. Istog dana kad je ranjen, drug do njega pokošen je. Imao je isto 18 godina i oči modre kao što su u sutonu pivske planine, ispod kojih je rođen Petrov saborac. Oba su pogođena od sopstvene vojske, pijane zavedene mase koju su u rat i zločin protiv južnoslovenske braće poveli Momo, Sveto i Milo, Miloševićevi lakeji.
Poslije ratišta mi smo za smetlište. Petar se podigao. Nastavio tek započeto pravo, demonstrirao sa liberalima po trgovima, završio fakultet i dobio posao u državnoj službi (njegovi su nakratko držali neka ministarstva). Oženio je najljepšu od svih, kože boje mjeseca. Jedno dijete, drugo dijete, treće, najmlađe, prevremeno rođeno sa bolesnim srcem. Stalne kontrole u Beogradu, strijepnje od nalaza i troškova...Ipak, sve se nekako moglo. Mali iznajmljeni stan, bolovi u leđima, povremeni poslovi njegove žene, pomoć starih roditelja... I obavezna Azra Džonija Štulića, tiho, uveče kad svi zaspu – „Napušteni brodovi plivaju lijeno, rastočene olupine kao ti i ja…” I ona „Ako ne slušaš kurvin sine nećeš ni jesti...”
Nakon referenduma ukinuto je Petrovo radno mjesto. Zaposlio se kod privatnika. Sada raznosi hranu po kućama, a gazdi dovlači džakove brašna i teške konzerve kečapa i pečurki, od kojih se prave možda najbolje pice u gradu. Petar zbog rana u ratu ne bi smio da podigne ništa teže od par kilograma. Ali, domovina je prekrižila ratne invalide, po zvaničnom tumačenju rata nije ni bilo.
Petar se godinama uredno javlja na konkurse, ne samo za pravnika, nego i za mjesta sa srednjom spremom. I - ništa. Da bi povećao šanse, upisao je postdiplomske, koje je finansirala njegova majka starom deviznom štednjom. Dao je sve ispite i napisao tezu, koja se naslanja na Čomskog...
Onda je, ničim izazvan, povjerenik Demokratske partije socijalista pokucao na vrata u vrelo julsko jutro, i dao Petru i ženi partijski formular. Oni, u formularu, mogu da zaokruže šta će biti njihov zahtjev prema DPS-u: pod brojem jedan - socijalna pomoć ili, pod dva - zapošljenje. „Žena neka traži socijalnu pomoć, a ti posao, dosta si radio po kafanama“, savjetovao je povjerenik, kojeg zna iz viđenja, kao mirnog čovjeka i dobrog komšiju.
Formular je na dvije strane, na prvoj su osnovni podaci, matični broj, adresa, status u DPS (simpatizer ili član), dužina članstva, socijalni položaj gdje, pored broja članova domaćinstva, treba navesti, kako se kaže, ukratko opis problema i priložiti dokaze.
Šta da priloži - diplome, dokumente sa brojnih konkursa, ćerkin zdravstveni karton, svoju otpusnu listu i vojnu knjižicu...Ili, možda, kao dokaz privrženosti državi, one fotografije sa antiratnih skupova devedesetih, na kojima su lica osunčana nadom. Zarobljenu majčinu štednju i rješenje o otkazu... Ili da opiše svoje noćne more, stalno vraćanje onog modrog momenta iznad Srđa kad je slučajno ostao živ i onog kad ga vojna policija lovi na kraju grada...
Petar je predugo slušao Azru da bi sada poklekao. U kratkom je opisu problema napisao - DPS, njegove mobilizacije i privatizacije, njegove deportacije i inflaciju, njegovu korupciju i pljačku, njegovu vojsku članova i simpatizera od kojih drugi ne mogu da žive...
Tamo gdje se dijele ovakvi formulari, gdje je vrh uveo neformalno vanredno stanje, tamo gdje su ljude prvo osiromašili i ostavili bez ičega a sada ih love i lome, sabiraju i kupuju, nema slobodnih izbora.
Protivnici ovakve vlasti zato ne bi trebalo da računaju mandate i prave rasporede na izbornim listama. Bolje bi bilo da se skoncetrišu, kao Petar, na suštinu problema. Kako razvlastiti i trajno oslabiti Đukanovića i njegove: u jednoj koloni; u više kolona, ali sa paktom o međusobnom nenapadanju; zajedničkim nastupom oko mijenjana izbornih uslova i mogućeg bojkota.
Petar je pobijedio, ostalo je samo da svi ostali, napušteni brodovi, krenu putem prava čela. Da se ne plaše i slušaju Štulića. Ništa im DPS ne može dati, jer sve im je već uzeo.
Bonus video:
