Horor je gotovo postao rutina. Ovoga puta, mjesto masakra je bio bioskop u Aurori u Koloradu, gdje je optuženi napadač Džejms Holms ubio i povrijedio desetine posjetilaca. Godine 1999, mjesto nesreće je bila obližnja srednja škola Kolumbajn. Prema nekim procjenama, u Sjedinjenim Američki Državama godišnje bude počinjeno više od 20 masovnih ubistava. I uvijek isto pitanje: Zašto?
Kada se SAD uporede sa ostatkom svijeta, jedan razlog postaje očigledan: dok Amerika možda nema više poremećenih građana sa ubilačkim nagonom od ostalih država, takve osobe u Americi mogu lakše doći do oružja nego praktično bilo gdje drugo.
Prema ispitivanju iz 2007. godine, SAD uveliko prednjače u odnosu na ostatak svijeta u smislu posjedovanja oružja - sa 90 pištolja na sto građana. Sa pet odsto od svjetske populacije, Amerika ima između trećine i polovine komada oružja u rukama civila - oko 270 miliona komada. A mnoge studije pokazuju da su SAD znatno ispred drugih razvijenih država po broju stradalih u oružanom nasilju – 30.000 godišnje, od čega su većina samoubistva, ali je više od 12.000 ubistava - dok se od oružja godišnje povrijedi 200.000 Amerikanaca.
Sa ovim brojem žrtava, stiče se utisak da bi zakoni o kontroli oružja trebalo da budu puno veći nacionalni prioritet u Americi od daleko naglašenije borbe protiv terorizma. Na kraju krajeva, od kada je u terorističkim napadima 11. septembra 2001. poginulo oko tri hiljade ljudi, u oružanom nasilju je stradalo gotovo 140.000 a ranjeno više od dva miliona osoba.
Međutim, kada se bolje pogleda zašto je u SAD prisutna ova jedinstvena vrsta nasilja, očigledno više nije tako očigledno. Zašto je tako teško usvojiti zakone o kontroli oružja?
Jedan veliki razlog je lobi za pravo na oružje, jedan od najbolje finansiranih u Americi. Malo koji zakonodavac – kako demokrate tako i republikanci – se usuđuje da se suprotstavi Udruženju vlasnika oružja (National Rifle Association). A mnogi Amerikanci vjeruju da Drugi amandman Ustava SAD (pravo na posjedovanje i nošenje oružja) omogućava pojedincima praktično neograničen pristup oružju.
Zaista, mnogi tvrde da je rizik od smrtnih slučajeva i povreda povezanih sa oružjem cijena koju Amerikanci moraju plaćati za pravo na nošenje oružja, koje smatraju moćnom odbranom od tiranije. A, imajući u vidu da su mnogi tirani na vlasti sistematski razoružavali stanovništvo koje nastoje da kontrolišu, teško je u potpunosti odbaciti taj argument.
Ali, svakako je moguća ravnoteža između prava iz Drugog amandmana i racionalnog ograničenja mogućnosti mentalno nestabilnih osoba da naprave arsenal. Na primjer, Kolorado i mnoge druge države pokušavaju da traže veću provjeru kako bi se spriječilo da se naoružaju oni sa kriminalnim dosijeom ili očiglednim mentalnim problemima. Međutim, mali broj takvih ograničenja je usvojen ili, zahvaljujući lobiju za prava na oružje, nemaju efekta tamo gdje jesu usvojena.
Konačno, protivljenje razumnim zakonima o kontroli oružja u Americi je kulturno, što se ogleda u mnogim izvještajima u medijima nakon masovne pucnjave, koji, odbijajući da priznaju da i Amerika može da pogriješi, umanjuju značaj očiglednog kontrasta između zakona u SAD i onih drugdje. Stoga, na primjer, novinari naglašavaju prilično patetičnu notu sumorne stvarnosti: bar nema povećanja broja masakara i ubistava, i cifre su stabilne.
Ovakvo predstavljanje stvari ima tendenciju da individualizuje i psihologizuje socijalne patologije – još jednu duboko ukorijenjenu američku crtu, koju pojačava etos usamljenog kauboja na granici, centralni dio američke mitologije (i mitologije oružja). Kao rezultat toga, mediji su skloni da se fokusiraju na potrebu za boljim roditeljstvom i brigom o mentalnom zdravlju. Međutim, nakon oružanog masakra, malo ko se bavi procjenom uticaja američkog sistema zdravstvene zaštite, koji mnogi ne mogu priuštiti, posebno oni sa mentalnim problemima.
Stoga je u mnogim američkim gradovima uobičajena slika ljudi sa ozbiljnim mentalnim bolestima, koji pričaju sami sa sobom ili to ispoljavaju drugačije, ponekad nasilno, na ulici. To je mnogo rjeđa pojava u državama sa funkcionalnim sistemima staranja o mentalnom zdravlju.
Mnoge mentalne bolesti, poput šizofrenije ili bipolarnog poremećaja, mogu izazvati slušne halucinacije koje „naređuju“ pacijentu da počini nasilje. Postoji terapija za takve psihotične simptome. Međutim, za odgovarajuću dijagnozu i tretman neophodan je novac, a finansiranje se smanjuje.
Zaista, prema izvještaju iz februara, američke države su morale da smanje broj službi za mentalno zdravlje ua skoro 10 odsto za tri godine, prijeteći da će povećati troškove zdravstvenig usluga za sve pacijente. Međutim, ako pacijenti ne mogu priuštiti liječenje hroničnih bolesti poput šizofrenije ili bipolarnog poremećaja, biće još više smrtonosnog nasilja, posebno ako je oružje lako nabaviti.
Takođe, posljednjih decenija je zatvoren veliki broj institucija za mentalno zdravlje, često u ime reforme zdravstvene njege. Međutim, te institucije nije zamijenilo ništa, zbog čega su mnogi pacijenti ostali bez krova nad glavom a njihovi psihotični simptomi bez terapije.
Uprkos dobro dokumentovanim nedostacima američkih službi za mentalno zdravlje, malo koji američki zakonodavac je spreman da se pozabavi tim pitanjem. Do tada, činjenica da je lako nabaviti oružje samo što ne garantuje da će masakri poput onog u Aurori postati gorki američki refren.
Copyright: Project Syndicate, 2012.
Bonus video:
