Ljetnje olimpijske igre su u toku. To je vrijeme u kojem, bar privremeno, prestaju ratovi i neprijateljstva. Vrijeme u kome, ako ih ima, treba javljati samo dobre vijesti. Zato ću, i ja, koliko to bude moguće, dati prednost dobrim vijestima.
Dobra vijest je da je crnogorski parlament raspušten. Istina, oni su se i do sada ponašali dosta raspušteno, bar kad je u pitanju usvajanje pojedinih zakona, podrška stalnom i sve većem zaduživanju države, trošenje državnog novca, određivanje plata i drugih privilegija... Ovoga puta su raspušteni i zvanično. I to su sami odlučili. Kao razlog za raspuštanje navode obaveze koje čekaju Crnu Goru u procesu pristupanja EU. Te obaveze traže zakonodavnu i izvršnu vlast u punom kapacitetu. Traže odgovornu vlast. Nehotično, priznaju da sadašnja Vlada i Skupština nijesu dorasle tim obavezama ili nijesu dovoljno odgovorne. I da ih treba promijeniti. Ili bar provjetriti.
Dobra vijest je da raspuštanje parlamenta podrazumijeva raspisivanje izbora i šansu da dobijemo novu, bolju i odgovorniju vlast. I izvršnu i zakonodavnu. Vlast koja će štititi interese i građana i države. Koja će biti servis svih građana. Ne samo odabranih.
Izbori su zakazani za 14 oktobar. Dobra vijest je da je to jedinstvena prilika da premijer i njegovi ministri, prije svega ekonomije i finansija, saopšte šta su radili tokom proteklog mandata. Da, kao najpozvaniji, saberu i saopšte koliko su Crnu Goru koštale strateške privatizacije i strateški investitori. Koliko je država naplatila privatizaciju i prodaju privrednih i prirodnih resursa. I - u koje projekte je taj novac uložen. Da kažu gdje su naše pare. Koliko su strateški investitori uložili u Crnu Goru, a koliko ona u njih. Koliko su nas koštale ove i ovakve privatizacije i koliko će tek da nas koštaju. Ovo je i prilika da saopšte koliko smo se i zbog čega sve zadužili za vrijeme njihovog mandata. Kuda i kome je pošao taj novac. Ovo je prilika da premijer saopšti više detalja o aferama „listing“, „Telekom“... Loša vijest je da premijer i njegovi ministri neće htjeti, ni smjeti, da saopšte punu istinu. Sakriće sve ono što može da im naškodi.
Dobra vijest je i to što su izbori prilika da predsjednik parlamenta, konačno, saopšti koje privatizacije su proizvod ogromnog neznanja, a koje proizvod korupcije. Da, kao najpozvaniji, saopšti ulogu SDP-a u tim privatizacijama. I ulogu parlamenta. Da personalizuje odgovornost za ovakve privatizacije. Da saopšti imena i prezimena i neznalica i korumpiranih. Kako u Vladi, tako i u parlamentu. Da, kao stručnjak za podove, pojedinačno pokaže i na trule daske u crnogorskom pravosuđu.
Dobra vijest je da će biti i predizbornih zapošljavanja, ali samo za odabrane – koji posjeduju sertifikat da vole Crnu Goru. Sertifikate će, najvjerovatnije, izdavati Administrativni odbor crnogorskog parlamenta. Ovaj odbor je već počeo da nas dijeli na one koji volimo i one koji ne volimo Crnu Goru. Kriterijum je lojalnost vladajućoj koaliciji. „Država, to sam ja“ rekao bi Luj XIV. Loša vijest je da će poslije izbora, ko god da osvoji vlast, biti drastično smanjenje državne i lokalne administracije. To znači otpuštanje. I „prijatelja“ i „neprijatelja“. Vlast o tome za sada ćuti. Dok ne prođu izbori. A poslije izbora... šta se kome zalomi.
Dobra vijest je da će nas zabavljati i pričom o izgradnji autoputa Bar–Boljare i Jadransko–jonske autoceste. Loša vijest je što će to, kao i mnogo puta do sada, biti samo prazna priča resornog ministra, koji je potrošio toliko mandata, a još nije uspio da napravi ni dionicu Donje Mrke–Bioče.
Zabavljaće nas pričom o novim strateškim partnerima, novim ulaganjima, izgradnji novih hotela visoke kategorije, novih infrastrukturnih projekata, novih bolnica, sporstkih dvorana, škola... Crna Gora će, ponovo, biti Švajcarska, Švedska, Monako... Njome će poteći med i mlijeko - pa makar zbog toga ukrštali krave i pčele.
Ovo me podsjeti na jednu anegdotu koja je, u društvima kao što je naše, uvijek aktuelna u vrijeme izbora. Došli predstavnici vlasti u jedno selo i obećavaju zlatna brda i doline. Ako budu glasali za njih, izgradiće im otkupnu stanicu i fabriku za preradu poljoprivrednih proizvoda, veterinarsku stanicu, ambulantu, asfaltirati put, sagraditi novu školu. Jedan od mještana se javi za riječ: „ Sve je to dobro i lijepo, gospodine ministre. I sve nama to treba. Izuzev škola. Znate, mi u selu nemamo đece.“ „I đecu ćemo da vam napravimo“ odgovori mu ministar.
I đecu će da nam prave. A, to je loša vijest. Mnogo loša. Iako je, zapravo, baš tako. Decenijama nam „prave malu đecu“. A mi, spuštenih gaća, ćutimo, trpimo i glasamo. Uvijek jedne iste. I, naravno, plaćamo cijenu svega toga. Ne samo mi. Plaćaju je i plaćaće je naša djeca, pa i unučad. Trebaće generacije da se opustošena Crna Gora oporavi od posljedica vladavine sadašnje vlasti.
Izborna trka, dakle, počinje. Ova trka, iako počinje u vrijeme održavanja olimpijskih igara, neće biti u duhu olimpizma. Biće to, kao i tokom proteklih decenija, nesportska i nefer trka. Sa podmetanjima, lažiranjem rezultata, kupovinom bodova, reketiranjem, pristrasnim sudijama i mjeriocima vremena,... Trka u kojoj će učestvovati principijelne i neprincipijelne koalicije, kočničari, saboteri, provokatori, trgovci i mešetari, lažnjaci koji su tu radi zbunjivanja biračkog tijela i rasipanja glasova..Trka, prije koje će se svi učesnici zaklinjati da će igrati pošteno - „pa ko koga”...
Ali i tu trku treba istrčati. Da bismo prešli na drugu obalu, moramo zagaziti u rijeku. Koliko god bila mutna i zagađena. A, mi rijeku moramo pregaziti. Na drugoj obali je Evropa sa svojim demokratskim i civilizacijskim sistemom vrijednosti. Na drugoj obali je budućnost Crne Gore.
Zato, jedina, istinski dobra vijest za budućnost Crne Gore i sve njene građane može biti vijest ako svi izađemo na izbore i ne dozvolimo da budemo glasačka mašina. Ako budemo imali lične i građanske hrabrosti da se odupremo lažima, pritiscima i ucjenama. Ako, umjesto glasanja, budemo birali. Novu i drugačiju Crnu Goru. Novi sistem vrijednosti. Ako budemo birali slobodu i pravo na bolju i ljepšu budućnost. Za sebe i svoju djecu... To znači i novu vlast sa novim ljudima koji nose novu snagu, nude nove ideje i novu energiju. Ovi sadašnji su potrošeni i kompromitovani. Sa njima ne možemo dalje od Bioča. A nama treba ići mnogo dalje – do Brisela, Beča, Londona, Pariza... i drugih centara evropske demokratije.
Zbog toga moramo pregaziiti rijeku i preći na drugu obalu. A za to nam ne treba mnogo. Samo malo ličnog građanskog poštenja, iskrenosti prema sebi i svom potomstvu i minimum građanske hrabrosti. I mi to možemo i moramo. Mi to dugujemo sebi i svojoj djeci. Jer, ako ostanemo na ovoj strani rijeke, opet će da nam „prave đecu“. Unedogled.
Bonus video:
