Čudo je taj neokapitalizam: osvaja i raste neznano kuda. Malo mu narod, širi se na naciju, državu, mnogo država, planetu. Djeluje lokalno, preko autohtonog partijskog kadra, neoliberalnih profesora, samoniklih plemenskih poglavica – zgrće, globalno. Država je u odnosu na njega mala rabota. A tek male države: dobrovoljno pritrčavaju i nadmeću da ugode vrlom gazdi.
Ipak nije se šaliti sa isturenim odjeljenjem, sjeveroatlantski priučenog domicilnog kadra – mrkih patriota - koji bez ostatka zastupaju (posvećenost je u pitanju) interes krupnog kapitala. Ne smijemo snijevati da bi išta moglo ostati ili biti naše: mi smo državni, a država njihova. Multinacionalna dabogme.
Naše Mjesne zajednice su odvajkada multietničke, a zemljoradničke zadruge multinacionalne kompanije. Mi smo nacije prije nacije - kao stvoreni za evroatlantske integracije. (A muče nas poglavljima 23 i 24). Nije tajna da su mnoge multinacionalne kompanije počele kao zemljoradničke i zanatske zadruge. Ali nigdje nije zabilježen obratan slučaj - da su tako završile. Mi smo na toj dužnosti od samog početka, tako se razvijamo i tako ćemo zakonačiti - mi ne bismo bili Mi - kad ne bismo obogatili teoriju i praksu kapitalizma kao svjetskog procesa. Nemamo kad k planeti – jedanak ustanovljujemo seosku zadrugu kao multinacionalnu kompaniju. Naše fabrike su bile i ostale kovačnice (multi)nacionalnog sklada i jedinstva. Bratstvo je razumije se istranzitirano - zvuči suviše anahrono i hrišćanski. A mi smo kao što znamo ateisti. Ne priznajemo nikog iznad sebe i politike centralnog komiteta partije pa da će dušmani svi pocrkavat’. Uostalom kud ćeš većeg ateizma od neokapitalizma: taman po našoj mjeri. Zadnjica naraste i zakloni nebesa. Mašala!
Politika ne voli da pliva na suvo. Dapače, teži da zahvati sve pore života i društva, da potkopa, potre i preinači autonomiju društvenih subjekata i ustanova. I da ih podredi taze direktivi. Porodica nikako ne smije biti izuzetak. Kao što preporučuje jedan uspješni univerzitetski profesor – politički kotiran i propulzivan – batalimo i isključimo drugove iz djetinjstva iz našeg neoliberalnog života. Promptno: koji će nam moj. To je svakako poželjno, ali avaj, nedovoljno. Za uspjeh neoliberalnog programa neophodno je da i osnovnu ćeliju društva razbucamo ka’ prase masnu vreću. I to po nacionalnom(!?) šavu.
Samo na prvi pogled porodica djeluje složno i monolitno. Tu su različite ( u staromodnoj ne-gej porodici prije svega) polne strukture, uzrasti, obrazovni nivoi, politički afiniteti, kulinarski ukusi... Uprkos svemu, porodica se nekako drži u komadu, silom običaja i tradicije. Ali dokle, upitajmo se zajedno sa gorepomenutim posvećenikom - neoliberalnim profesorom!? Pa, dok ju nacionalno ne strukturiramo i redefinišemo. Eto dokle.
Poznato je da postreferendumska porodica ima u sebi nacija koliko i članova. Malo je našem građaninu da se politički pluralizuje. Lakše se (i pametnije) u savremenoj CG preturiti i prepisati u drugu naciju – steći taj neponovljivi osjećaj podobosti - nego u jednu od mnogih političkih stranki. Život u CG je političko pitanje par excellence. Država sve radi da tako i ostane – opredijelila je dodatna sredstva za tu svrhu i usmjerila ista trudbenicima spremnim za takav poduhvat. Nacije rastu kao pečurke kiše: ko god otkrije novu naciju, dužan je popuniti istu određenim brojem glasača koji će u svojstvu entiteta pokrenuti pitanje odbjeglog nam identiteta.
Rezime: Državi je prvi zadatak da uzdigne i omogući jedinstvenu Naciju kao zajednicu ravnopravnih građana. Iz neznanja ili korupcije taj državotvorni proces najvišeg ranga brka se i podređuje etničkim prebrojavanjima, plemenskim zamlaćivanjima i zlodusima. Država kao ostvarena humanost i jednakost nije multietnička po definiciji, niti savez plemena i etničkih entiteta od kojih svaki traži “svoju sobu” (F.Dinoša).
Soba je jedna. Svi građani u njoj ravnopravni i to izravno, lično i pojedinačno a ne preko posrednika - plemenskih preduzetnika i njihovih firmi. Pridjev “nacionalni” pod hitno konfiskovati od promašenih političkih stratega, fantomskih etno nakupaca, neoliberalnih komunista, kojim se svikolici, koliko nezasluženo toliko rado šepure. Nažalost, nema Nacije bez zakona, pak smo po tom pitanju politički skučeni, ometeni, suzdržani i korumpirani.
Naciju nacionalizovati. Bez prava privatizacije od strane promućurnih političkih partija, mjesnih zajednica i gradskih opština, plemena, nahija, etno zajednica... Ali, što tader sa etno business poslovođama!? Neka budu ono što jesu: stručnjaci za volovske zaprege, živahni politički fosili, portparoli plemenskih, nahijskih skupova i posijela, osnivači društva za čuvanje bakine kuhinje, recepta za priganice i tufahije, etno sentimenta i rahatluka. Neka poju uz gusle i šargiju do mile volje. I jedu ćevape na svoj račun.
Slobodijada.blogspot.com
Bonus video:
