Britva

Došao je tiho i ušao u legendu. „Ruski čovjek“ sa meksičkim brkovima. Milan Roćen, majstor crnogorske varijante PR – čaršijski PR će se dijeliti na onaj do njega i nakon njega... On je za tu duhovnu disciplinu što i Čehov za kratku priču. Majstor, šta majstor – veliki majstor. Tridesetšesta komora Šao Lina. Tamo sjede samo Brus Li (koji je u stvari živ) i Mi Lan (koji je u stvari podnio ostavku). Iako to još ne znaju u Vladi, pa je čovjek i nakon ostavke – ministar.

Mora da je Roćen shvatio da mora ponovo u savjetnike kad je pročitao kako ga je gazda „svima reka“ u famoznom razgovoru u Vremenu. Ako ga on ne spasi, nema ko. Mislim, Roćen da spasi Mila. Što da ne, i ovaj je njega spasavao. Oni to vole – da spasavaju jedni druge. Od toga žive.

Uzgred, dok sam ja prošle subote tupio o Britvulinu, Britva se ukazao u svom punom sjaju. Dokazujući da je Britvulinu džabe i engleski i bolja muzika, uzalud dobra volja da bude i on siledžija, ali, s nekim talentima čovjek se rađa. Ako toga nema, preostaje samo puko podražavanje. Na to je, kad je već odabrao takav put, osuđen Britvulin. Britva je, pak, pokazao da postoje forme besramne arogancije i gospodarske egomanije koje će, zadugo, ostati njegov zaštitni znak.

Sad objavljuje da je on pobijedio Miloševića. (Otprilike koliko je i Tito pobijedio Hitlera.) To danas kaže čovjek koji je, bez problema omogućio Miloševiću predsjednikovanje, a nakon Miloševićevog pada, bio je jatak mrakovima poput generala Pavkovića ili Marije Milošević.

Đukanović je, na jedvite jade, pobijedio Momira Bulatovića, a Slobu su pobijedili drugi i jači igrači regionalne i svjetske politike.

Ovaj intervju je vrhunac političkog neukusa. Na momente imate otužni utisak da čovjek sam sebe hrabri za nešto što očekuje. Imate li ideju što bi to moglo biti? Ali, i pored nekoliko zanimljivih minijatura u tom razgovoru, preovlađuje utisak da Đukanović u priličnoj mjeri ne razumije novu, postreferendumsku Crnu Goru.

Kao da je ostao zaleđen u jednom trenutku političke stvarnosti koja je ubjedljivo prošla. Ali on to ne vidi. Sljedstveno, ostao je zarobljenik i jedne mračne retorike, ciničnog lijepljenja etiketa i neutemeljenih optužbi.

U tom razgovoru Đukanović izlaže i teoriju o ubistvu Duška Jovanovića. On krivicu jasno adresira na vojno-obavještajne krugove.

Bilo bi zanimljivo znati da li je svoja saznanja koja tako autoritativno izlaže, podijelio i sa istražnim organima. Ili, čovjek, naprosto džezira na tu temu, prilično neobavezno. Jer, ako je njegova teorija tačna, samom Đukanoviću u prilog bi išlo da se stvari dokažu. Nasuprot tome, ako nije ništa uradio da se takva sumnja ozbiljno ispita, to bi značilo samo jedno – on zna da njegova teorija nije tačna.

A zašto to, ipak, priča, posebna je, i možda važnija priča.

Ali, ekstazu ne-razumijevanja stvarnosti (što nije rijedak fenomen kod ljudi koji veći dio života provedu na vlasti i usput se besramno obogate), pokazuje kada hoće demonstrirati moći svoje analitike.

Sve se kuva u Beogradu, i Bilt i opozicija i građanski protesti i sve što je protiv njega – zapravo je koordinirano i pokrenuto iz Beograda.

To je vrhunac njegove moći prosudbe – ako si protiv Mila, ti si plaćenik Beograda. Da mu meteor padne na glavu rekao bi da je doletio iz Beograda. Ako Đukanović u narednim godinama bude i dalje važan, nedodirljiv lik, Crnu Goru čeka agonija. Agonija zatvorenosti, provincijalizma i sluganstva.

Uzgred, prije neki dan saznali smo da je crnogorska tajna policija zvanično potrošila na žbire i špijune, odnosno plaćanje saradničke mreže, 33.000 eura. Cifra ne djeluje baš impresivno, što može da znači dvije stvari. Ili Crnogorci nisu voljni saradnji, pa je ova svotica, 33.000 potrošena na onu šačicu koja „sarađuje“ – što je, složićemo se, vjerovatno otprilike koliko i da Budućnost u finalu Lige šampiona razbije Barsu.

Druga mogućnost, mnogo izvjesnija je – da Crnogorci to rade za male pare, jeftino, pa u ovih trideset i tri hiljadice stane mnogo njih. Zapravo, najvjerovatnije objašnjenje je da je tu riječ o stanovitom „užitku“ koji nije mjerljiv novcem. Hoću reći da vjerovatno mnogi „sarađuju“ i besplatno, da je riječ o nekoj vrsti saradničkog larpurlartizma.

Saradnja radi saradnje. Crnogorski specifikum, koji bi bilo teško objasniti bilo kome – špija se „za čast“, a ne za novac...

Opet, u tu svoticu – 33.000 – vjerovatno svaka njujorška stanica policije raspolaže tolikim budžetom za slične stvari – nisu uračunata druga sredstva, koja se koriste u iste svrhe: savjetničke plate, honorari, fantomski dodaci, sredstva za podršku ovom ili onom tzv. umjetničkom klanu...

Kad bi se objavila prava cifra – novca potrošenog za te namjene, na svim mogućim nivoima – tada bi slika o tome u kakvoj stvarnosti živimo bila potpunija. I mnogo, mnogo jasnija...