Nezaposlenost je kao fenomen poprimila karakter ekonomske elementarne nepogode u posljednjih nekoliko godina.
Vjerovatno je u svijesti velikog broja građana Zapadnog Balkana naslijeđena struktura nacionalnih ekonomija, sa ogromnim učešćem reprolanaca i velikih sistema u njima, pa je proces odvikavanja dug i mukotrpan.
I pored verbalnog zalaganja za preduzetništvo, izgleda da je na ekonomskoj sceni preovladavajući stav da zbog nesavršenosti pojedinih tržišta ili njihovih segmenata, država ostaje jedini regulatorni mehanizam koji uvijek podstakne socijalnu komponentu u ekonomiji, a razvojnu odloži za neka bolja i srećnija vremena.
I tako čitave decenije socijala dominira nad rastom i razvojem, sa uvijek novim i uvijek svježim i jačim argumentima. I svi ih stejkholderi (Vlada, Sindikat, menadžment, zaposleni, nevladin sektor, banke, mediji) rado usvajaju, a ekonomski progres, posebno u uslovima krize, poprima zabrinjavajući karakter.
Ono dobro što kriza nosi sa sobom jeste što će otporni na njene tektonske poremećaje ojačati, a oni drugi nestati sa ekonomske scene. I što prije Vlade zemalja koje infuzijama održavaju ekonomske mrtvace u životu to shvate, to će i njihove ekonomije krenuti putevima oporavka.
Kad se to multiplikuje sa strukturnom nezaposlenošću, te nedostatkom ambicija i svježih ideja, onda problem postaje kompleksniji. I gotovih rješenja i transplantacije recepata nema i ne može biti. Treba uvijek uvažiti specifičnosti ekonomije na koju se primjenjuje set instrumenata i mjera i objektivno analizirati njihovu djelotvornost.
I kad analizirate kako crnogorska ekonomija podnosi teret krize, onda se brojkama valja podsjetiti: jula 2000. godine i 86.100 nezaposlenih i danas, njih 31.790 i stope nezaposlenosti od 13,27 odsto.
I umjesto da fokus pažnje svih stejkholdera bude usmjeren ka start up i brzorastućem malom i srednjem biznisu, sve oči su uprte u ministra finansija, premijera i budžet, kao i mogućnost i šansu da što prije nakon rebalansa imamo rebalans rebalansa.
Umjesto da gradimo preduzetničku infrastrukturu (biznis, naučno-tehnološke parkove, preduzetničke inkubatore, biznis zone, klastere i centre uspješnosti), mi radije pravimo planove podržavljenja i restrukturiranja, sa akcentom na kratkoročnim benefitima i, istovremeno, bez mogućnosti da benefiti javno-privatnog partnerstva budu valorizovani novim zapošljavanjem, rastom i razvojem.
Stoga, promjena strukture crnogorske ekonomije podrazumijeva promjenu sistema vrijednosti i način razmišljanja i poimanja svakog njenog subjekta: građanina, preduzeća, institucije, banke, lokalne uprave i Vlade. Umjesto budžeta - biznis, umjesto rebalansa - nova ideja i novi biznis, umjesto socijale - preduzetništvo, umjesto prava na rad - šansu za biznis. Kada i sa kojim resursima? Ovdje i sa ovim konkurentskim prednostima sa kojima Crna Gora raspolaže.
A resursi su takvi da ih treba finalizovati po standardima koji vode bilansima samoizdržavanja svakog pojedinca, porodice, preduzeća, regije, lokalne uprave i države. Ili, pak, država, koja ima sjajne prirodne resurse, ima nešto manje sreće sa ljudskim resursima. Ili je, pak, ogledalo uokvireno input-output analizom krivo što je ekonomski lik u njemu neprimjeren željenom.
Uspjeh malih ekonomija je u brzini, kao konkurentskoj prednosti, i mikro i malim preduzećima koja počinju biznis i onim brzorastućim, koja hitaju ka srednjem nivou biznisa.
Pitanje svih pitanja je ambicija i želja za samopotvrđivanjem onog ko želi radni angažman i, istovremeno, ukorijenjeno mišljenje da je država najbolji poslodavac sa najmanjim rizikom za zaposlenog.
Mali je broj mladih koji se odlučuje da u preduzetništvu potraži svoje mjesto pod suncem. Nekada im nedostaju znanje i vještine, a više od toga spremnost na rizik i ambicija da budu posvećeni. Najnovija lokalna istraživanja uvjeravaju u ove konstatacije i, istovremeno, prisustvo velikog broja nerezidenata koji Crnu Goru doživljavaju poželjnom radnom destinacijom.
Humbolt je govorio da “čovječija duša nikad nije vedrija nego kad nađe pravi posao”. Ili, pak, neki traže posao sa željom da ga nikad ne nađu. Da li se ljudi školuju zbog diploma ili zbog sticanja znanja i vještina? Očekuju li da će diplomiranjem bez rizika ući u biznis ili, pak, da su stekli ulaznu vizu za tržište rada koje favorizuje najbolje i najuspješnije, a prosječne i one koji su i nešto ispod toga surovo kažnjava.
Je li investicija u znanje najbolji put za ostavarenje dividendi ili trošak koji će teško biti nadoknađen? Možda je sivo tržište radne snage pokazalo u godinama koje su za nama sve svoje prednosti, pa regularno kao i da ne nudi neke benefite. Ili je vrhunsko umijeće isplatiti plate bez poreza i doprinosa i tražiti državnu pomoć.
I da za kraj citiram Tonija Blera, koji je prvih nedjelja poslije ustanovljavanja svoje vlade utvrdio tri osnovna prioriteta: edukaciju, edukaciju, edukaciju i imenovao prvog državnog sekretara za cjeloživotno učenje. Možda učenje i sticanje znanja i vještina konačno stane na pijedestal koji mu objektivno pripada. Pri čemu benefiti dolaze na srednji i duži rok, pod uslovom da se sistem pripremi na svim poljima na inovacije. I da, paralelno sa edukacijom i inovacijama, pripremimo ekonomski sistem na investicije kroz čitav set mjera i instrumenata i, istovremeno, debirokratizujemo javni sektor koji protokom vremena bilježi obrnuto proporcionalnu efikasnost u donosu na broj zaposlenih.
Preporuka Vladi je da, stvarajući ambijent, učini ekonomski sistem stimulativnim za preduzetništvo, kako bi oni čije vrijeme dolazi mogli da računaju na ekstraprofit i dividendu iz investicija u znanje i vještine.
Bonus video:
