Zabrinjavajuća je količina ravnodušnosti koju posjedujemo mi, crnogorski građani/ke, kada je u pitanju odnos nadležnih institucija prema nama i našim životima? Ako mogu da razumijem da smo u ukupnom dvodecenijskom haosu ostali ravnodušni prema velikim stvarima, koje su nam se dešavale i dalje se dešavaju (privatizacija, rasprodaja društvenih resursa...), jer su mnogi pogrešno smatrali da se to njih neće dotaći, nije mi jasno zašto bar nijesmo složniji i agilniji kada su u pitanju male stvari, koje svakog od nas lično i najdirektnije pogađaju, a koje su lakše rješive.
Dakle, u moru svakodnevnih dešavanja i opštoj jurnjavi za životom ne poklanjamo dovoljno pažnje upravo tim naizgled malim stvarima, koje neposredno utiču na kvalitet našega života. U suštini te male stvari život znače i u kratkom roku nam donose konkretne benefite, ako se za njih izborimo. Na primjer, kada bismo natjerali nadležne institucije da rade svoj posao i obezbijede da nam Jugopetrol isporučuje gorivo sa propisanim brojem oktana, sa istom litražom prelazili bismo veću kilometražu i izbjegli česte kvarove na motoru, koji nastaju zbog lošeg goriva, a koje niko ne nadoknađuje. Isto tako, ako bismo natjerali nadležne institucije da nam Elektroprivreda isporučuje električnu energiju u naponu od 220V na osnovu kojeg nam obračunavaju utrošak, a ne u naponu koji je drastično manji od propisanog (tokom dana bude i do 150V), svako domaćinstvo bi uštedjelo više jer bi sa manje potrošenih kilovata postigli željeni efekat, a izbjegle bi se i štete na kućanskim aparatima koje nastaju usljed čestih prenapona, a koje niko ne nadoknađuje.
Takva je situacija i sa telefonskim impulsima koje bi morali da nam tarifiraju u kraćim vremenskim intervalima, ali se operateri oglušuju o tu svoju obavezu, zbog čega mi više plaćamo. Ili, koliko bismo uštedjeli ukoliko bismo uspjeli da oborimo nebuloznu ad hock odluku da nam uzmu po 1€ na račun za struju, telefon i kablovsku TV. Samo po tom osnovu svako će domaćinstvo na godišnjem nivou gubiti najmanje 36€.
U stvari, jedan nesvakidašnji prizor od prije nekoliko dana opredijelio me je da pišem o ovoj temi. Naime, na uobičajenom putu do posla, nakon pređenih svega dvjesta metara, naišao sam na tri grane drveta „posađene“ u šahtovima, koje su se iznad ulice izdizale više od jednog metra (čudesna je zemlja u kojoj drveće stasava u šahtovima umjesto u parkovima). U mislima se zahvalih neznanom sugrađaninu, koji je, iz humanih razloga ili svog lošeg iskustva, odlučio da tim činom pomogne drugima.
Priznajem da sam postao ravnodušan na svakodnevne krađe metalnih poklopaca sa šahtova, kao i mnogi sugrađani. Baš tako, jer sam, kao i oni, beznadežno prijavljivao uočene, zlokobne, otvore na trotoaru ili ulici, koji vrebaju posebno u mraku. Na kraju se ispostavi da lopov nikada ne bude pronađen, a da se na postavljanje novog poklopca ponekad čeka mjesecima, najčešće dok neko ne nastrada ili dok mediji ne pokrenu to pitanje. I tako decenijama. I tako u krug.
Međutim, prvi put se srijećem sa situacijom da su lopovi, u samo jednoj „akciji“, pokralii poklopce sa tri šahta u nizu. Što ako taj vandalski „biznis“ uzme još većeg maha, a krenuo je? Koliko će to štete da nanese građanima, kada znamo kakva opasnost vreba od samo jednog nezaštićenog otvora na ulici ili trotoaru? Koliko ta mala stvar prema kojoj svi ostajemo ravnodušni, a posebno nadležni organi, podrazumijeva tjelesnih povreda, oštećenih automobila i nadasve ugroženih života? Kako je moguće da se toj pojavi još nije stalo na kraj, jer nešto slično je nezamislivo u civilizovanim državama.
Zato sam poželio da o tom problemu iznesem neke dileme, koje mi se odavno vrzmaju po glavi. Kakvog su to mentalnog sklopa ljudi koji su spremni da, zbog jednog metalnog poklopca, imaju na duši unesrećenog sugrađanina? A svaki ukradeni poklopac je najmanje jedna potencijalna nesreća! Osim toga, KO ima interes da krade teške i kabaste metalne poklopce, odnosno KAKO ih uopšte valorizuje? O tome postoje dvije nezvanične verzije. Prva je da poklopce odnose građani koji žive u individualnim stambenim objektima, za sopstvene potrebe.
Ta verzija djeluje manje vjerovatnom, jer su poklopci rađeni pod žigom javnog preduzeća, pa bi ti građani sebe izložili trajnoj opasnosti da budu otkriveni u bilo kom trenutku vršenja inspekcijskog nadzora. Druga verzija je da se poklopci organizovano kradu i dalje iskorišćavaju kao sekundarna sirovina, što je sasvim logična verzija, obzirom da se tolika količina ukradenih poklopaca ne može namjenski upotrijebiti na ovom prostoru. Međutim, da bi se metalni poklopac dalje eksploatisao kao sekundarna sirovina potrebno je sprovesti proces prerade, što podrazumijeva posebne uslove i posebnu tehnologiju, a takvih u Crnoj Gori nema mnogo.
Ne shvatam kako to da nadležni organi ne mogu da otkriju ko su vinovnici ovog necivilizacijskog vandalskog čina, koji nam se svakog dana ponavlja, samo na nekom drugom mjestu. Jer, ako bismo ovu stvar konačno riješili, ne bismo uštedjeli samo u novcu, već bismo sačuvali sopstvene živote. Zato budimo agilniji u borbi za naš standard, prestanimo da budemo ravnodušni.
Bonus video:
