Proslavismo Dan nezavisnosti. Jedan od dva najznačajnija datuma crnogorske istorije. To je prilika da se podsjetimo istorijske uloge Liberalnog saveza i njihovog lidera Slavka Perovića. Da se podsjetimo, da su liberali (sa još par institucija i pojedinaca), i pored torture kojoj su bili izloženi, ukresali i godinama časno nosili baklju slobodne i nezavisne Crne Gore. Tantijeme, na žalost, naplaćuju oni koji su u tom periodu bili najveći protivnici nezavisnosti i progonili sve one koji su promovisali i zagovarali nezavisnost Crne Gore.
Praznik je, i pored svečarskog raspoloženja, prilika da se podvuče crta i, u osnovnim pokazateljima, sagleda dokle smo stigli tokom proteklih šest godina. Gdje je Crna Gora sada. I kuda ide.
Kako je referendum organizovan i pod kojim uslovima, nema potrebe ponavljati. To je mnogo puta prepričana priča. I ovih dana ponovljena u svim medijima.
Osvrnuo bih se samo na to ko je, kako i zbog čega glasao. Mislim da sve one koji su izašli na referendum, bez obzira kako su glasali, možemo podijeliti u dvije kategorije. Prvu i najbrojniju su činili građani kojima je referendum bio cilj i ostvarenje sna. Jednima - nezavisna i suverena Crna Gora. Drugima - zajednička država sa Srbijom. I jedni i drugi su glasali iskreno, srcem – onako kako su osjećali i smatrali da je najbolje.
Drugu, malobrojnu, ali veoma moćnu kategoriju, činili su oni kojima referendum nije bio cilj, nego sredstvo. Sredstvo za jačanje stečenih i osvajanje novih pozicija na vlasti i u vlasti. Sredstvo za brisanje mračnih stranica sopstvene prošlosti, za krečenje istorije... Sredstvo za očuvanje i umnožavanje stečenog bogatstva, očuvanje privilegija... bez obzira jesu li glasali „za“ ili „protiv“. Bilo je to vidljivo i tada 2006. Sada, sa vremenske distance, vidi se još bolje i mnogo jasnije. Utoliko jasnije koliko se njihov broj uvećava geometrijskom progresijom.
Referendum je, kao što znamo, uspio. Crna Gora je, poslije 88 godina, postala samostalna i nezavisna država. Uslijedila su međunarodna priznanja. Prvo Island, a zatim, redom - sve države koje nešto znače u međunarodnoj politici. Crna Gora je primljena u Organizaciju UN i brojne međunarodne organizacije i asocijacije. Kandidat je za prijem u NATO i Evropsku uniju. Crnogorski sportisti su počeli da se kite međunarodnim odličjima. Vaterpolisti, karatisti, rukometašice, džudisti, atletičari... najbolji su i najiskreniji promoteri Crne Gore. I, to bi bila ona ljepša strana medalje, strana „raskošne svjetlosti“, koju ovih dana, kad obilježavamo Dan nezavisnosti, treba posebno naglasiti.
Ali medalja ima i drugu stranu koja je, takođe, slika Crne Gore. Crne Gore o kojoj je je Veljko Vlahović svojevremeno napisao: “...To je zemlja nade i očajanja... To je zemlja najvećih krajnosti – dubokog mraka i raskošne svjetlosti, slobodni zatočenik i usužnjena sloboda... Ona je trpeza siromaštva, tuga napuštenog ognjišta... vječito otvoreni prozor slobode“.
Kao i na onu svijetlu, treba podsjetiti i na ovu tamnu stranu Crne Gore. Prije svega zbog toga što građani nijesu glasali za takvu Crnu Goru. Mi smo (mislim na većinu građana koji smo na referendumu zaokružili „za“) sanjali drugačiju Crnu Goru. Sanjali smo građansku državu. Državu socijalne pravde. Državu u kojoj ćemo svi imati jednaka prava, ličnu i imovinsku sigurnost. Državu jednakih šansi. Državu u kojoj će svi građani živjeti bolje... Ne samo odabrani. Glasali smo za takvu državu. A šta smo dobili...
Dobili smo državu u kojoj se ne zna koliko su koštale privatizacije i prodaja ključnih privrednih i prirodnih resursa: KAP-a, Željezare, Elektroprivrede, telekomunikacione i elektroenergetske infrastrukture, rudnika boksita i uglja, hotela na moru i u unutrašnjosti, drvne industrije, stotina hektara prostora na moru i planinama... U kojoj se ne zna gdje je pošao i na šta je utrošen novac prodajom ovih resursa... Državu u kojoj se ne zna koliko smo strateškim investitorima, ili umjesto njih, platili po osnovu raznih subvencija za struju i komunalije, koliko za otpremnine, naknade po osnovu nezaposlenosti i prevremene penzije radnicima koje su ovi investitori izbacili na ulicu. Koliko je Vlada, u ime investitora, dala garancija raznim bankama, pod kojim uslovima i na koji rok.
Dobili smo državu u kojoj i sam predsjednik parlamenta izjavljuje da iza loših privatizacija „stoje ili veliko neznanje ili korupcija“. I u kojoj prijave za korupciju i organizovani kriminal ne podnosi policija nego nevladin sektor... Umjesto države u koju će dolaziti strani investitori i ulagati u njen razvoj, dobili smo „strateške partnere“ u koje Crna Gora ulaže i plaća njihove dugove. Zbog promašene ekonomske politike Crna Gora je dužna 1.540 miliona eura, sa projekcijom njegovog povećanja na više od 1.700 (milijardu i sedam stotina) miliona, što po glavi stanovnika iznosi više od 2.740 eura.
Dobili smo državu u kojoj više od 170 hiljada, ili svaki četvrti građanin (i koji procenat pride), živi ispod granice siromaštva. Država u kojoj je ogroman broj radnika u dužničkom ropstvu... u kojoj je tanka linija koja razdvaja radni od robovlasničkog odnosa...
Dobili smo državu u kojoj vlast, sinhronizovano sa liderima opozicije, dijeli i cijepa građane po nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti. Iz straha od nacionalnog i vjerskog jedinstva građana, koje bi moglo da ih oduva sa političke scene, siju sjeme zla i pokušavaju da nas zavade na nacionalnoj i vjerskoj osnovi... Imamo državu u kojoj vlast i opozicija i danas, šest godina nakon referenduma, i dalje međusobno trguju identitetskim pitanjima, nacionalnim i vjerskim pravima, državnim simbolima, pitanjima jezika... sve radi toga da bi zadržali stečene privilegije.
Dobili smo državu u kojoj, poslije predsjednika Crne Gore, najpolpularnija ličnost nije ni premijer ni predsjednik parlamenta. Najpopularnija je izvršna direktorica NVO MANS. Predsjednik crnogorskog parlamenta je posljednji na listi popularnosti. I to je pokazatelj povjerenja građana i u premijera i predsjednika parlamenta. I pokazatelj povjerenja u Vladu i parlament.
U pravu je bio Veljko Vlahović. Crna Gora je, zaista, zemlja najvećih krajnosti.
No, i ovo će proći. Nijedna vlast nije trajala vječno. Neće ni ova. I koliko god opustošena i osiromašena, Crna Gora će smoći snage da se, kao mnogo puta u svojoj hiljadugodišnjoj istoriji, izdigne. Da se uspravi i stane na obje noge. Dolaze i stasavaju nove generacije koje nijesu korumpirane, nacionalno ostrašćene i politički potrošene. Generacije koje imaju dovoljno i znanja i snage i volje da mijenjaju sistem vrijednosti. Da stvaraju novu Crnu Goru. Crnu Goru u kojoj će generacije koje dolaze imati bolju i sretniju budućnost. I to je ono što budi nadu. Budi nadu da će, i pored svega, postojati neka bolja Crna Gora.
Bonus video:
