Dvadeseti je maj, predveče. Odlučila sam da ovu kolumnu posvetim sebi. Sjutra je druga godišnjica mog pisanja za Vijesti. Mali lični praznik, zato što godinama nijesam vjerovala da ću se igdje više osjećati onako slobodno kao u Liberalu i Radio-Fri Montenegru. Bili su u vlasništvu Liberalnog saveza, pa ipak su u njima novinari bili drastično slobodniji nego u većini nezavisnih danas.
Teško je to ukratko objasniti, druga su vremena, ali i u državnoj Pobjedi od ‘81. do ‘89. bilo je više slobode nego u ovim sadašnjim paradržavnim medijima. Sjećam se kolege koji je uspijevao da objasni prednosti tada omražene privatne svojine. Komunisti u redakciji zagunđali bi na partijskom sastanku, ali on bi nastavio po svome.
Drugi je, nakon odluke tadašnje vlade da poveća plate ministrima, zatražio u komentaru da premijer podnese ostavku. Očekivano, nije je podnio. Ali, jeste povukao odluku na duži rok.
***
Naravno da sloboda nije bila redovna pojava, ali borba za nju imala je smisla. Bilo je posljedica, ali ne uvijek po novinare. Kad je kolega razotkrio naglo bogaćenje vrhovnih budvanskih komunista i njihove rodbine, predsjednik partije nije ga optužio za fašizam. Nego smijenio lokalno rukovodstvo.
Jeste to bio jednopartijski sistem ali, za razliku od ovog istovjetnog, nije ubijao svaku nadu. U državnim medijima mogli su da pišu čak i antikomunisti. Istina, u Pobjedi nas je bilo samo troje, na Radiju i u Televiziji poznavala sam sedam-osam. Kad je ‘89. stigla demokratija, zabranjeno je pisanje svima. Ovi sa RTV-a dobili su otkaze, mi iz štampe završili smo u Petrovoj rupi. Tako se u Pobjedi zvao sektor za čitulje.
Mnogo kasnije, njih je rehabilitovao sud, a nama je stiglo pomilovanje poslije Dejtona. Samo djelimično, veto za Momira Markovića ostao je na snazi do penzionisanja. Za mene, do posljednjeg broja državne Pobjede.
***
Taman kad sam se uživjela u sjećanja, orna da ispričam kako su u ratu prolazili Monitor i Liberal, jedine oaze crnogorske medijske slobode, odjeknula je paljba sa Gorice. Daleko sam, zvuči kao grmljavina i već 11 godina dodatno me podsjeća na teška vremena.
Tačno je, nezavisnost države nije stečena u ratu. Ali ne znam zašto se režim time hvali. Kad je u istom sazivu prvo obezdržavio Crnu Goru... Odbijajući od januara ‘89. do septembra ‘91. samu pomisao da i ona, poput drugih država članica SFRJ, može biti suverena, nezavisna i međunarodno priznata. A onda je, onako sluđenu i podijeljenu, utjerao u rat. Ubijajući granatama i onu suverenost i nezavisnost koju su komunisti obnovili. I sve ostalo što je stekla tokom četiristogodišnjeg rata za slobodu.
Tek deceniju i kusur kasnije vlast se predomislila. Zbog svog opstanka, novca i moći, a ne zbog ljubavi prema Crnoj Gori. Mogu da kreče koliko hoće, mogu da ubijede nove generacije kako je recentni gospodar bio prvi predsjednik Liberalnog saveza, ali istina je samo jedna.
***
Godine 1987, na koju se pozivaju kao na istorijsku prekretnicu, u depeesu je samo sedam ljudi javno stalo uz Crnu Goru. I to nikako nezavisnu, nego kao članicu tzv. demokratske SR Jugoslavije. Nastranu to što demokratska SRJ nije bila moguća, važno je što su svi ostali članovi brojnog partijskog vrha, uz podršku baze, zahtijevali da se ta krvava tvorevina sačuva bez alternative. To je puna istina o njihovom velikom crnogorstvu. Koje je kasnije utjerivano u partijske vojnike. Na tom poslu do izražaja je došla i efikasnost Udbe. Mnoge i danas održava na tom kursu. Zato se vođe depeesa onako obrušavaju na pominjanje reprize referenduma. Ne boje se oni glasanja srpske nacionalne trećine, nego mangupa u svojim redovima.
***
Propade mi moj mali praznik zbog ovog velikog. Nije da ne volim domovinu, ali na dan njene nezavisnosti sva moja domoljubna osjećanja potisne ono što je bilo prije. Ne samo rat, nego i šverc, mafija, pljačka, čistke, deportacije, progon, maltretiranje. Po scenariju, u režiji i izvedbi iste vlasti. Koja je prošlog vikenda samo to mogla iskreno da slavi i u glavnom gradu i u prijestonici.
Zato mi se valjda noćas i vrti kroz glavu ona Šantićeva: “Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku/ Kandilo baca i sobu mi zari./ Sam sam. Iz kuta bije sahat stari,/ I gluhi časi neosjetno teku”...
Učili smo je temeljno u prvom gimnazije, ali nikako nijesam uspijevala da razumijem zašto je pjesnik napisao tako pretužne stihove o prazniku.
Profesorica se trudila da objasni kako je stvar u čitanju, da tu ima i drugih poruka. Da neki plaču dok je čitaju, a drugi u pjesmi vide čežnju za slobodom... Da nije važno što je neko htio da kaže, nego kako mi to razumijemo...
Aleksa Šantić nije dočekao sanjanu slobodu. Ostatku nazdravlje, sve su prilike da neću ni ja...
P.S. Mnogo je godina prošlo od gimnazije, kasno sam shvatila važnost ispravnog čitanja... Može vlast da za praznik proglasi datum koji hoće, ali on to postaje tek kad se osjeti u duši. A ja, glede ovog 21. maja, ne osjećam više ništa...
Bonus video:
