Državni dug Crne Gore, na dan 29. 02. 2012. iznosio je 1.540,3 (milijardu i pet stotina četrdeset) miliona eura ili 45,3% bruto društvenog proizvoda (BDP). Unutrašnji dug iznosi 431,3 a spoljni dug čak 1.109,0 miliona, saopštilo je početkom aprila Ministarstvo finansija. Prema predloženom rebalansu budžeta Vlada je projektovala povećanje državnog duga na 1.706 (milijardu i sedamstošest) miliona erua, što prelazi 50% BDP.
Prema popisu stanovništva iz 2011. u Crnoj Gori ima oko 620.000 stanovnika. Od toga oko 400.000 (uslovno) radno sposobnih stanovnika (starosti od 18 do 67 godina). To znači da je svaki stanovnik Crne Gore (pa i novorođenče u kolijevci), na kraju februara ove godine, mimo svoje volje, zadužen sa po 2.485 eura, ili svaki radno sposoban stanovnik sa po 3.850 eura. Projektovanim povećanjem državnog duga povećava se i zaduženost po glavi stanovnika za više od 10 procenata.
Prije godinu dana, 28. februara 2011, državni dug Crne Gore je iznosio 1.258,4 miliona eura ili 39,7% BDP-a. Unutrašnji dug i je znosio 356,2 a spoljni 902,2 miliona. Vlada se, na račun poreskih obveznika, samo u periodu od 1. marta 2011. do 1. marta 2012, zadužila za nekih 282 milona eura. To su podaci na dan 29. februar 2012. U međuvremenu su najavljena nova zaduživanja.
Posebno brine struktura ovih dugova i struktura dijela izdatih garancija.
Međunarodnim finansijskim institucijama se prije godinu dana dugovalo 474,7, a ove godine 533 miliona, bilateralni meki zajmovi su iznosili 133,5, a ove godine 125 miliona. Kreditni aranžmani za krpljenje rupa u budžetu su prije godinu dana iznosili 294, a krajem februara ove godine čak 451 milion eura.
Zabrinjava i povećanje domaćeg duga i njegova struktura. Unutrašnji državni dug je za godinu dana sa 356,2 povećan na 431,3 miliona eura. Dug lokalnih samopuprava (Glavnog grada, Prijestonice i opština) je sa 46,2 povećan na 93,2 miliona eura. Prema podacima koji su nedavno objavljeni u dijelu crnogorskih medija, dug lokalnih samouprava je mnogo veći i iznosi oko 113 miliona eura. Značajno su uvećani krediti kod poslovnih banaka i državni zapisi... Inogarancije su, takođe, uvećane i iznose 380,4 miliona.
Ima jedna stara izreka koja glasi “Nije umro zajam n’o vraćanje”. Potvrđuje je praksa sa izmirenjem obaveza za koje je Crna Gora dala garancije. U maju prošle godine je aktivirana garanicija za ugovor zaključen između Željezare Nikšić i Credit Suisse, u visini od 26.300,000 eura. Aktiviranjem garancije, Vlada Crne Gore je, pored pomenute glavnice, na ime prispjelih kamata i drugih obaveza platila još 6.622,888.9 eura. Vlada je nedavno platila 23,4 miliona eura na ime kreditnih obaveza KAP-a prema Dojče banci. Izvinjavam se zbog greške. Ove garancije nije platila Vlada, nego građani Crne Gore. Vlada je samo izadavala garancije i potpisivala naloge za njihovo plaćanje.
Ovo su dugovi i garancije za koje se podaci mogu naći na web sajtu Ministarstva finansija. Ali oni nijesu kompletni. Nijesu uključene obaveze po osnovu neriješenih dužničkih pitanja prema Libiji, Kuvajtu, Češkoj i Slovačkoj – shodno Sporazumu iz Beča od 2001. godine o pitanjima sukcesije nekadašnje SFRJ. Koliko će ove obaveze iznositi – ne zna se. Saznaćemo kad počnemo da ih plaćamo. Ne znamo ni koliko iznosi dug Fonda rada prema radnicima koji godinama, mnogi i decenijama, čekaju da im isplate otpremnine po osnovu stečaja, a koje nijesu manje od 20 do 30 miliona eura... Nema podataka ni o zaduživanju Vlade u martu i aprilu 2012 godine. I ovo će se saznati tek kad obaveze i garancije dođu na naplatu.
A naplata je tek počela. Zahtijeva se i dalje subvencioniranje cijena električne energije Kombinatu aluminijuma, odnosno gospodinu Deripaski. Svi su izgledi da će Crna Gora vraćati i njegove kredite. Garantovali smo za njih. Ako hoćemo da prodamo „Pobjedu“ i „Montenegro airlines“ moramo da izmirimo i njihove obaveze.... I za njih smo garantovali. A kandidata i garancija ima još.
I sve miriše na bankrot. Crnogorska ekonomija, po svim parametrima, bilježi pad. Rastu nam jedino nokti i dugovi. I siromaštvo građana. A dugovi su veliki i mnogo veći nego što možemo da progutamo. Privreda je opustošena, industrijske proizvodnje skoro da i nema. Budžet nema odakle da se puni. Dospjele obaveze se izmiruju novim zaduživanjima.
Da je vrag odnio šalu potvrđuje i to što je Vlada užurbano pripremila i utvrdila predlog rebalansa budžeta. Bila je to prilika da Vlada pokaže ima li snage da preduzme neke ozbiljnije makro ekonomske mjere. Ona se, nažalost, opredijelila za nova zaduživanja, krečenje budžeta i kupovanje vremena do izbora.
Povećanje cijena energenata (struje i goriva) izazvatiće lančanu reakciju i opšte povećanje cijena svih proizvoda i usluga. To znači još veće siromašenje građana, a profit će pripasti drugome. Mala je korist i od uvođenja taksi na mobilne telefone, kablovsku televiziju i električna brojila, kao i od akciza na kafu i gazirana pića. Ovo je samo kratkoročno saniranje posljedica, gašenje požara, odnosno sezonsko krečenje. Smanjenje zarada najvišim funkcionerima, naknada za angažovanje u Vladinim radnim tijelima, smanjenje funkcionerskih (poslaničkih i ministarskih) penzija, ograničenja zarada rukovodiocima državnih preduzeća, smanjenje dnevnica za službena putovanja u inostranstvo i slične mjere koje su predložene, više su u sferi političke demagogije nego li ozbiljnih mjera za sprečavanje ekonomskog kolapsa.
Smanjenje penzija i otpuštanje dijela zaposlenih u državnoj administraciji, na čemu insistira MMF, krajnje je nepopularna mjera i predstavlja dvosjekli mač za Vladu. Izbori su najavljeni za jesen, a penzioneri, državni činovnici, i njihove porodice, predstavljaju „siguran glas“ ove vlasti. Aranžmani sa MMF-om su neprihvatljivi i zbog toga što njihovo prihvatanje podrazumijeva čitav niz bitno drugačijih pravila ponašanja koja se moraju poštovati, a mi nijesmo navikli na poštovanje takvih pravila.
Kratko odlaganje može da donese predstojeća turistička sezona. Ali ona traje svega par mjeseci, a država se nije baš proslavila u naplati prihoda koji joj po tom osnovu pripadaju. Onda dolazi teška i sumorna jesen... i neizvjesnost. Biće, kažu, i izbori. I novo krečenje građana. A poslije izbora... vidjećemo. Tada će, ko god bio na vlasti, morati da preduzme sve one mjere od kojih se sada bježi.
Zato je rebalans budžeta, i predstojeća skupštinska rasprava o njemu, prava prilika i posljednji čas, da se građanima saopšti puna istina o tome koliko je Vlada zadužila Crnu Goru, po kom osnovu, pod kojim uslovima i na koji rok. Da se saopšti na koji način i kojom dinamikom će se vraćati dugovi. Da ministri i poslanici kažu šta treba preduzeti da Crna Gora izbjegne bankrot. I da za to preuzmu odgovornost. Vlada koja predlaže i Skupština koja usvaja mjere ekonomske politike sadržane u pomenutom rebalansu.
Treba da saopšte šta nas čeka do kraja godine. Ali istinu. Koliko god ona bila neprijatna. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog toga što će sve ove dugove da vraćaju građani, a ne Vlada i Skupština.
Bonus video:
