Prije dvije godine, neispravni kompjuterski kod zarazio je iranski nuklearni program i uništio brojne centrifuge za obogaćivanje uranijuma. Neki posmatrači su ocijenili da je ta očigledna sabotaža vjesnik novog oblika ratovanja a ministar obrane SAD Leon Paneta je upozorio Amerikance na opasnost od „virtuelnog Perl Harbora“. Ali, šta zapravo znamo o virtuelnom sukobu? Virtuelni svijet računara i s njim povezanih elektronskih aktivnosti je kompleksno okruženje koje je stvorio čovjek, a protivnici ljudi djeluju odlučno i inteligentno. Planine i okeane je teško pomjerati, ali je djelove virtuelnog svijeta lako uključiti i isključiti samo jednim potezom. Daleko je jeftinije i brže pomjerati elektrone širom svijeta, nego premještati velike brodove na velika rastojanja.
Troškovi izgradnje tih plovila – nosača aviona i podmorskih flota – stvaraju ogromne prepreke za ulazak, omogućavajući američku pomorsku dominaciju. Ali, prepreke za ulazak u sajber prostor su tako niske da značajnu ulogu uz mali trošak mogu igrati nedržavni akteri i male države. U knjizi Budućnost moći napisao sam da je raspršivanje moći od vlada jedna od najvećih političkih promjena u ovom vijeku. Sajber prostor je savršen primjer. Velike zemlje poput SAD, Rusije, Velike Britanije, Francuske i Kine imaju veću moć od drugih država i nedržavnih aktera u kontroli mora, vazduha ili svemira, ali nema puno smisla govoriti o dominaciji u virtuelnom svijetu. Zavisnost od složenih virtuelnih sistema kao podrške za vojne i ekonomske aktivnosti stvara dodatne slabe tačke u velikim državama koje bi mogli iskoristiti nedržavni akteri.
Prije četiri decenije, američko Ministarstvo odbrane je stvorilo Internet. Sjedinjene Američke Države su i danas, po svemu sudeći, vodeća zemlja u smislu njene vojne i društvene upotrebe Interneta. Ali, zbog zavisnosti od umreženih računara i komunikacija, SAD su izloženije napadu nego većina država, pa je virtuelni svijet postao glavni izvor nesigurnosti, jer u ovoj fazi tehnološkog razvoja, napadi nadjačavaju odbranu. Pojam „sajber napad“ obuhvata širok spektar aktivnosti, od jednostavnih pokušaja izmjene sadržaja sajta, preko uskraćivanja usluga, do špijunaže i razaranja. Isto tako, izraz „sajber rat“ se koristi za pojmove od oružanih sukoba do bilo kakvog neprijateljskog namdetanja (na primjer, „rat između polova“ ili „rat protiv droge“).
Neki stručnjaci koriste još užu definiciju za virtuelni rat: „rat bez krvi“ među državama koji se sastoji samo od elektronskog sukoba u sajber prostoru. Međutim, tu je izbjegnuta važna međupovezanost fizičkih i virtuelnih nivoa sajber prostora. Kao što je pokazao virus „staksnet“, koji je zarazio iranski nuklearni program, softverski napadi mogu imati veoma realne fizičke efekte. Korisnija definicija sajber rata je neprijateljska akcija u sajber prostoru, čiji efekti se šire ili su ekvivalentni velikom fizičkom nasilju. U fizičkom svijetu, vlade skoro da imaju monopol nad velikom upotrebom sile, onaj koji se brani potpuno poznaje teren a napadi se završavaju zbog iscrpljenosti. I resursi i mobilnost su skupi.
U virtuelnom svijetu, nasuprot tome, akteri su raznorodni (mogu biti i anonimni), fizička udaljenost ne igra nikakvu ulogu, a neke vrste napada su jeftine. Budući da je Internet dizajniran za jednostavnu upotrebu a na za bezbjednost, napadači trenutno imaju prednost u odnosu na one koji se brane.
Tehnološki razvoj, uključujući napore da se neki sistemi izmijene rade veće bezbjednosti, mogli bi to jednog dana promijeniti, ali je za sada situacija takva. Veća strana ima ograničenu sposobnost da razoruža ili uništi neprijatelja, okupira teritoriju ili da efikasno upotrijebi strategije kontranapada.
Sajber rat, iako je u ovom stadijumu u začetku, je najdramatičnija od svih potencijalnih prijetnji. Velike države sa razrađenim tehničkim i ljudskim resursima mogle bi, u principu, napraviti veliku pometnju i fizičko uništenje putem sajber napada na vojne ili civilne mete. Jedan od odgovora na sajber rat je i neka vrsta međudržavnog odvraćanja povezivanjem odbrambenih kapaciteta.
Ako se takozvani „haktivizam“ ideoloških grupa u ovom stadijumu smatra uglavnom štetnim djelovanjem, ostaju četiri glavne kategorije sajber prijetnji po nacionalnu bezbjednost: virtuelni rat i ekonomska špijunaža uglavnom su povezani s državama, a sajber kriminal i sajber terorizam sa nedržavnim akterima. Za SAD, trenutno najveća prijetnja su špijunaža i kriminal, ali bi tokom naredne decenije, rat i terorizam mogli postati veće prijetnje nego što su danas. Štaviše, kako savezi i taktika evoluiraju, te kategorije bi se mogle sve više preklapati. Po mišljenju admirala Majka Mekonela, bivšeg direktora američke Nacionalne obavještajne službe, „prije ili kasnije, terorističke grupe će postići sajber-prefinjenost. To je nešto poput širenja nuklearnog naoružanja, samo daleko lakše“.
Svijet je vidio samo obrise sajber rata – u vidu napada uskraćivanjem usluga koji su pratili konvencionalni rat u Gruziji 2008. ili nedavne sabotaže iranskih centrifuga. Države imaju velike mogućnosti, ali je vrlo vjerovatno da bi nedržavni akteri mogli pokrenuti neki katastrofalni napad. „Virtuelni 11. septembar“ je izvjesniji od često pominjanog „virtuelnog Perl Harbora“. Vrijeme je da države sjednu za sto i rasprave kako da ograniče ovu prijetnju globalnom miru.
Bonus video:
