U vremenima kada je kriza dominantna tema, izgleda da nema ekonomiste i onog ko to pokušava da bude da nema rješenje, propisuje recepte i daje optimalne sugestije i predloge za izlazak i njeno prevazilaženje.
Posebno na našim prostorima, gdje je sve teže ekonomski promišljati jer bi skoro većina više voljela socijalizam i uravnilovku (jednake plate) kao sistemsko rješenje za svoj radno-pravni status, a kad je riječ o svojini, onda se u prvi plan ističe posebnost, jedinstvenost i neprikosnovenost privatne. Nastupa se sa pozicija da je država ta koja treba sve da da i pruži, a za nju se svi zalažu u ekonomskom, pravnom i političkom smislu. I svi pričaju o preduzetništvu; i gotovo je sigurno da bi najviše uspjeha imalo malo i srednje preduzeće koje bi proizvodilo ordenje i medalje koliko je onih koji se verbalno i dalje bore za "svoju državu". A od nje se očekuje da alimentira prava i da se prema njoj kreira obaveza za svakog građanina, u ovim vremenima, svakog ekonomskog subjekta, bez obzira da li je mali ili veliki, privatni, lokalni ili državni, privatizovan ili djelimično privatizovan, sa većim ili manjim brojem zaposlenih…
Tako se permanentno traži, i pored zaklinjanja u državu, da ona organizuje, upravlja, alimentira, servisira, presuđuje, realizuje… A pritom se zaboravlja broj penzionera, nezaposlenih, zaposlenih na sivom tržištu, državnim i lokalnim upravama, agencijama, direkcijama, javnim preduzećima…. Nekad se sve svede na to da se dođe do Trezora, bilo na lokalnom ili državnom nivou, kao da je riječ o "nepresušnom izvoru" ili mehanizmu perpetuum mobile prve vrste kad je rast i razvoj ekonomije u pitanju.
Vjerovatno se mali broj ljudi pita, kad traži svoje pravo iz budžeta, kako se on, ustvari, puni. Još manje ljudi razmišlja da su poreski obveznici veoma često i budžetski korisnici i da nekad zanemarivanjem dinamika priliva i odliva u budžet zanemarujemo sami sebe u ekonomskom smislu. Stoga i sam izraz "budža" iz nekog perioda koji je za nama postaje životni cilj, jer riječ potiče od blizine moći koju budžet sa sobom nosi. A budžet je moćan onoliko koliko su mu građani i ekonomski subjekti lojalni (izmiruju svoje integralne fiskalne obaveze). Gotovo da se višedecenijski čuje zahtjev za ostvarenjem životnih ciljeva radom u budžetskoj instituciji. I gotovo da broj izvršilaca na državnom i lokalnom nivou pokazuje obrnutu proporcionalnost u odnosu na njihovu efikasnost. I to se po pravilu rješava rebalansom budžeta ili pak zaduživanjem, i svi smo "oduševljeni" brojem rebalansa ili pak mogućnošću zaduženja. A protokom vremena, svaki građanin i svaki ekonomski subjekt snosi konsekvence. Ali je to manje bitno, jer je važnije ostvariti neki individualni i kolektivni cilj sad i odmah, a ne razmišljati o perspektivi.
Stoga se Vlada ovih mjeseci pokušava izboriti sa nagomilanim zahtjevima za što većom i likvidnijom pozicijom u budžetu svih onih koji bi željeli da im se realizuju često nerealne ili pak bajkovite ambicije. Pa je aktuelni ministar finansija, koji pokušava biti realni ekonomista, često u prilici da objašnjava ono što bi i studentima prvih semestara biznisnih i nebiznisnih fakulteta bilo jasno kada je riječ o povećanju plata, subvencijama, dotacijama, regresima i alimentacijama određenih prava, i gotovo ga svi razumiju i istovremeno traže rebalans prije nego se i osuše slova i brojke na papiru projektovanog budžeta. I to samo iz jednog jedinog razloga - naučili smo više da trošimo nego što možemo da zaradimo.
Vrlo često jedan broj subjekata smatra da je intervencionizam dobar izgovor za pogrešne biznis odluke i promašaje, a sve pod plaštom krize koja je nerijetko produkt nerealnih biznis planova investicionih projekata, projekcija, vizija, ideja… I vrlo rado se kao nosioci pomoći nađu državni subjekti koji bi bili dokapitalizovani od strane javnih finansijera ili pak privatna preduzeća čija je ambicija da budu u bliskoj budućnosti podržavljena. Možda se u perspektivi umjesto "planova privatizacije" budu donosili "planovi podržavljenja". Možda državni menadžment ima bolji osjećaj za tržište od ostalih stejkholdera (ili je korporativno upravljanje iluzija i zabluda). Zato nam treba tvrdo budžetsko ograničenje i insistiranje na njemu po svaku cijenu. Može se trošiti samo ono što je zarađeno. Kao što u privatnom preduzeću nema mogućnosti za trošenje nezarađenog, sem na račun kapitala vlasnika, takva logika bi morala vladati i u budžetu. Ili se, pak, preduzeća zadužuju na teret budućih prihoda. A ako nema prihoda, onda je tržište to koje definiše njegovu sudbinu.
Nerijetko surovo kažnjava loše odluke do nivoa stečaja i likvidacije. Gotovo da nema razmišljanja da jedna lokalna uprava, javno preduzeće, državni subjekt može biti predmet tretmana insolventnog subjekta. Uvijek se nađe najmanje loše i najviše loše rješenje, a to je "upumpavanje novca kroz najskuplju kupovinu socijalnog mira". I umjesto da novac ide u nove ideje, rast i razvoj nerijetko odlazi u socijalu. To socijala generiše kao jednakost u standardu, a ne nejednakost u biznis perspektivi. Što prije spoznamo bilansni način razmišljanja, bićemo bliži rješenju problema. Kriza je nekima šansa, a nekima opasnost. A ona sa sobom nosi tržišno sito koje će propustiti one koji su imali ideje, dobro analizirali tržišnu poziciju i izvukli poruke i pouke iz prethodnog perioda. Ostali će permanentno tražiti od države kredite, garancije i subvencije i istovremeno zaboravljati da država kroz budžet nema više pozicija za državnu pomoć.
Razvoj se u kriznim uslovima ne može ostvarivati samo i isključivo iz budžeta, jer će poreski obveznici uskoro biti na ivici finansijske izdržljivosti. Stoga nam, umjesto novog zaduživanja, trebaju green-field investicije, privatizacije sa respektabilnim kupcima, preduzetništva na svim poljima i mladim okrenutim biznisu i bilansu, a ne budžetu… Država je uvijek poželjna u kriznim uslovima samo u mjeri životnog ciklusa sektora, grane, djelatnosti, subjekta, a na dugi rok se proporcija mijenja u korist preduzetništva u svim oblicima svojine. Što prije to spoznamo, prije ćemo imati instrumentarij koji nas vodi progresu, razvoju i boljitku.
Bonus video:
