Ne, nije to bio pucanj u crnogorsku demokratiju. Ni u crnogorski put ka Evropskoj uniji. Naročito ne u vrijednosti do kojih drži crnogorska vlast. Bio je to pucanj u Oliveru Lakić. I poruka Vijestima koje njene tekstove objavljuju. Konkretna, direktna i zasad kontrolisana. Ali, ne zato da bi nekom trećem bila nanesena nekontrolisana šteta. Nego da i Olja i Vijesti shvate kako će sljedeći metak biti u glavu. Ili u srce. Ako ona ne prestane da piše o kriminalu. Ili Vijesti ne prestanu da objavljuju takve tekstove.
Danima već ne mogu da kontrolišem svoj bijes. Zbog pucnja. I zbog toga što nije spriječen, iako je bio potpuno očekivan. Najavljivala ga je svaka kontrolisana, uprkos tome ne manje bezočna, izjava visokih državnih zvaničnika. I njihovih vojnika po raznim plenumima, odborima i savjetima. Svi novinari koji drže do istine i slobode, a malo ih je i lako ih je istrijebiti, odavno su označeni kao legitimna meta.
***
Ne znam ko je držao u ruci onaj pištolj. Ali, sve su prilike kako je bio siguran da tako treba. Poručeno je da miševe treba deratizovati, a on hemijskim sredstvima nije raspolagao. Upućen je javni poziv na žestoki obračun sa medijskom mafijom, a on zna da se na mafijaše ne ide goloruk. Objašnjeno je da Vijesti pišu fašistički, a on je još u osnovnoj naučio kako su protiv fašizma dozvoljena sva oruđa i oružja. Mnogo je opasnih riječi izgovorio gospodar Crne Gore za ove tri decenije, ali to nije olakšavajuća okolnost za one koji ga slijede. Neki ponavljanjem govora, neki ćutanjem koje znači odobravanje. Što god da je rekao i uradio, iza njega je uvijek stajalo bar četrdesetak poslanika i upola manje ministara. Plus desetine hiljada članova depeesa. I - da se ne tješimo neznavenošću, svima je ođe sve jasno - skoro 200.000 punoljetnih stanovnika Crne Gore.
***
Ne umijem da pišem kontrolisano, iako me je strah životu ako državi nanesem nekontrolisanu štetu. Radije bih živa sačekala kraj režima koji se s njom potpuno poistovjećuje. Toliko da će prije pristati da ona nestane istovremeno s njim, nego da je prepušti drugima na upravljanje.
Ne znam ni koje riječi smijem da koristim a da ne ponesem metu kao fašista. Mafijaši, kriminalci, bitange, ološ, ubice ili kratko - zvijeri... Niti koga smijem da okrivim za onaj metak u Olju a da ne ispadne kako i ja nekome crtam metu. Organizovane kriminalne grupe, vlast jer bez sprege sa njom one ne mogu da postoje ili da sav bijes usmjerim na “fudbalere” koje je prije šest godina strašno potreslo Oljino pisanje o duvanskoj mafiji u Mojkovcu.
***
A da ipak krenem od licemjernih evropskih činovnika. Koji su beskrajno zgranuti pucanjem u novinarku i daju snažnu podršku istraživačkom novinarstvu u Vijestima. A onda će, prije nego što ovaj tragični maj istekne, opet na slikanje sa najvišim dužnosnicima vlasti čiji su temelji zaliveni krvlju. I to ne od metaka iz pištolja, nego iz sveg oružja i oruđa koje joj stoji na raspolaganju još od početka strašnih devedesetih.
Kad prođu lokalni izbori i inauguracija dolazećeg predsjednika, niko od tih diplomata i posmatrača neće se više ni sjećati Olje. Medije će preplaviti njihove čestitke zbog još jednog našeg velikog iskoraka ka demokratiji, našeg nemjerljivog doprinosa stabilnosti regiona i šire... I sve tako do sljedećeg metka. Čija meta, bojim se, neće moći da čuje izlive međunarodne saosjećajnosti... U nogu se puca samo jednom.
***
Kakav crni pucanj u demokratiju, ođe je ona bila vidljivija prije pada Berlinskog zida nego danas. Ili je Evropa Crnoj Gori namijenila neku specifičnu vrstu demokratije? Koja omogućava vlasti da prema svim kritičarima javno širi mržnju. Nakon što ju je uvela u legalne tokove. I zahvaljujući kojoj je opstala ovako dugo.
Kakav pucanj u crnogorski put ka Evropskoj uniji?! Prije nego što stvarno krene tamo, Crna Gora mora da se vrati na moralne, obrazovne, zdravstvene, policijske, sudske, a u nekim oblastima političke i ekonomske, standarde iz 1988. Kad smo umjesto Evropske ekonomske zajednice izabrali rat. I legalizovali metak kao najefikasniji metod dijaloga.
U vrijednosti do kojih drži naša vlast ni teorijski ne može da se puca. Zato što su novac i moć jedine vrijednosti za koje ona hoće da zna. Neće je u tome pokolebati evropske metafore o cilju i posljedicama jednog metka.
***
A domaća istraga? Priča o njoj, poslije 25 nedovršenih o Vijestima, podsjeća na odgovor onog vojnika tokom rata u Sloveniji... Ovi naši kao hvataju strijelca, a oni strani ih kao oštro upozoravaju da to učine što brže... U međuvremenu, domaći i strani evropejci ostaju u zagrljaju. Iskrenom ili interesnom, biće potpuno svejedno ako potraje još deset godina.
P.S. Zaludu se Goran Danilović u Replici svojski trudio da sačuva poslanicu Aleksandru Vuković od nje same. Koliko sam razumjela njeno izlaganje o semantici i diskursu, ona Đukanovićeve poruke o fašistima, kriminalcima i crtačima meta u Vijestima smatra potpuno normalnim. Da čitaoci ne bi nagađali, izlaske iz kuće preporučujem samo danju.
Bonus video:
