Postalo je, nekako, uobičajeno da većina ekonomista, a pogotovo vladini činovnici, doživljavaju MMF subjektivno i zaboravljaju njegovu osnovnu misiju. Popularne su i teorije zavjere po kojima je MMF samo produžena ruka Zapada u funciji ekonomske kolonizacije nerazvijenih.
To je čista glupost! Ako hoćete da dobijete najjeftinija moguća kreditna sredstva radi stabilizacije javnih finansija, morate zadovoljiti osnovni postulat: održivost sistema! Suvišno je komentarisati činjenicu da zapadne države ne koriste sredstva MMF-a i pored visoke zaduženosti i deficita, kada znate da te zemlje imaju najviše kreditne rejtinge. Takav rejting garantuje povoljne kredite i motiviše investitore. Zar bilo ko misli da je limit zaduženosti države od 45 posto BDP-a po Mastrihtu jednako rizičan za neku snažnu zapadnu državu kao i za neku balkansku mučenicu?
Mislim da svaka analiza stanja i rizika u crnogorskim javnim finansijama, uključujući bankrotirane lokalne samouprave, ukazuje na težinu problema i potrebu odlučnog djelovanja. Svojim pristupom i komentarima koje ovih dana čitamo, Vlada pokazuje prilično nekompetentnosti. Kada nemate potpuno utemeljen analitički i stručan pristup, onda ćete prebacivati loptu Socijalnom savjetu i tako odugovlačiti i prebacivati odgovornost na druge subjekte.
Pošto je to već uobičajena praksa Vlade, došlo se do linije kada se moraju hitno povećati prihodi. Hoće li to uraditi podizanjem direktnih ili indirektnih poreza, većim obuhvatom poreskih obveznika i smanjenjem sive ekonomije, zavisi od prioriteta u ekonomskoj politici, a ona je kod nas konfuzna.
Opštepoznato je da su direktni porezi (na imovinu, na dohodak...) manje elastični na privredne tokove i da njihov rast stvara veći otpor kod obveznika. Sa druge strane, oni utiču na rast troškova poslovanja, što demotiviše investitore i koči privredu. Zato treba više ciljati na kapital i luksuznu imovinu koja nije u funkciji biznisa. Dobar pristup kod direktnih poreza, posebno u kriznim uslovima, su progresivne stope kojima se štite ugrožene kategorije.
Dileme nema jedino za kresanje sive ekonomije, u čemu ova vlast nema dovoljno ni volje ni uspjeha.Tačno je da rast PDV-a ne ugrožava kratkoročno izvoznu konkurentnost, ali treba sagledati dugoročne posljedice kroz pritisak na inflaciju. U slučaju rasta PDV-a obavezno se moraju primjeniti i druge mjere sa ciljem stabilizacije negativnih efekata, a to su prije svega antiinflacijske i socijalne mjere. Smanjenje javne potrošnje je u svakoj opciji imperativ, ali prije razmišljanja o smanjenju plata i penzija treba skresati sve vrste režijskih troškova administracije.
Poreska opterećenja treba prerasporediti prema snazi obveznika i posebno oporezovati luksuz.
I dalje ne razumijem nisku stopu poreza na dobit, koja ide u prilog monopolistima. Samo tu postoji višemilijunska rezerva. Dilema za i protiv MMF-a samo zamagljuje pravu dilemu: konačno koncipirati stabilizirajuću i razvojnu ekonomsku politiku ili žmuriti pred rizikom bankrota?
Bonus video:
